Trend čipovanja radnika najprisutniji je u SAD i Velikoj Britaniji, ali sve više “pušta korenje” i u Švedskoj, gdje su ljudi, izgleda, mnogo hladnokrvniji kada je “pretvranje u kiborge” u pitanju.
Sve veći broj kompanija, naročito u Velikoj Britaniji, u svoje zaposlene, “iz bezbjednosnih razloga”, ugrađuju RFID (Radio Frequency Identification) čipove.
Kritičari ističu da je “put do pakla popločan sličnim namjerama”, pa ovu situaciju upoređuju sa slučajem kada je Facebook, iz bezbjednosnih razloga, od svojih korisnika tražio da među podatke na svom profilu unesu brojeve telefona, da bi kasnije stavio na raspolaganje oglašivačima.
Kompanije koje se bave ovakvom vrstom čipovanja navode da se na to uglavnom odlučuju kompanije koje “rukuju” osjetljivom dokumentacijom, pa zbog toga žele da kontrolišu kretanje zaposlenih, kako ovi slučajno ili namjerno ne bi došli u kontakt sa njima.
Jovan Osterlund, osnivač švedske kompanije Biohax, koja proizvodi čipove-implante koje kompanije uglavnom koriste, je, u izjavi za britanski Telegraf, rekao:
“Te kompanije rade sa veoma osjetljivim dokumentima. Upotreba čipova im omogućava da postave određena ograničenja pristupa. U kompaniji koja zapošljava 200.000 ljudi, to može biti ponuđeno kao opcija, čije prihvatanje ili odbijanje nosi određene posljedice. Ali iako 15 odsto ljudi ovo prihvata, vi i danas u kompanijama imate relativno veliki broj ljudi koji ne želi da nosi ni obične kartice za identifikaciju.”
Jedan od argumenata kojima se kompanije služe u odbranu od kritika da uvođenje čipova dovodi privatnost zaposlenih do krajnjih ganica jeste to da njihova upotreba štedi novac i omogućava da se neki procesi pojednostave.
“Osim što zaposlenima ograničavaju pristup određenim zonama unutar komapnije, mikročipovi mogu da se koriste i za druge namjene kako bi se ubrzale neke svakodnevne rutine. Tako na primjer, zaposleni pomoću čipova mogu za mnogo kraće vrijeme da kupuju hranu u kantini, brže da ulaze u zgradu i otključavaju elektronske brave na vratima ili da pristupaju štampačima i sličnim uređajima koji su zaštićeni šifrom”, kaže Osterlund.
Bio-hakere, međutim, niko ne spominje, kao da od hakovanja čipova koji su implantirani u ljudski organizam ne postoji nikakva opasnost.
Trend čipovanja radnika najprisutniji je u SAD i Velikoj Britaniji, ali sve više “pušta korenje” i u Švedskoj, gdje su ljudi, izgleda, mnogo hladnokrvniji kada je “pretvranje u kiborge” u pitanju.
Epicenter, biznis inkubator iz Stokholma, koji na jednom mjestu okuplja 100 kompanija i oko 2.000 radnika čipovanje primjenjuje od 2015. godine. Do sada je dobrovoljno čipovano njih oko 150.
Jedan od šefova Epicentra Fredrik Kaijser mnogo je “opušteniji” kada je čipovanje u pitanju. On smatra da treba gledati u budućnost:
“Ljudi me stalno pitaju da li sam čipovan. Ja kažem: ‘Jesam, zašto da ne?’. Svi se mnogo nešto uzbuđuju zbog pitanja privatnosti i ostalih posljedica. U mom slučaju, to je samo stvar toga što ja volim stalno da probam nove stvari. Na čipovanje gledam kao na nešto što će mi omogućiti da brže zakoračim u budućnost.”