Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Pismo bh. dijasporca: Kad dođem kući osjećam se kao bankomat, povraća mi se od neradnika

Preporučeno

Bosna i Hercegovina jedna je od država koja se može pohvaliti ogromnom i šarolikom dijasporom. Ali isto tako, to je zemlja koja svoju dijasporu ne koristi, koja od nje ne uzima samo ono što je površno – novac i darove.

Sistemskog rada s iseljeništvom nema i sve se svodi na uplate i isplate. Ne treba skrivati činjenicu kako dobar dio stanovništva naše domovine živi od milostinje porodice, rodbine i prijatelja koji žive u bogatim zemljama, rade i pošteno, često teško, zarađuju svoj novac.

Jedan čitatelj portala BHDijaspora odlučio je u nekoliko rečenica opisati svoj osjećaj kad dođe u BiH. Svoju patnju i svoju bol kad vidi što svi od njega očekuju. Pismo čitajte u nastavku…

”Umoran sam više, kad god dođem u domovinu osjećam se kao bankomat, svi od mene nešto traže, toliko raširenih dlanova, pogleda i molbi. Kao da nama na granama rastu. Muka mi je od rođaka koje nisam znao, od članova porodice kojima sam odjednom važan. Svi me žele pozdraviti, zagrliti i ogrebati se barem za njemačke slatkiše. Kao da u Bosni slatkiša nema.

Upravo se čita:  Otišao je velikan bh. književnosti: Abdulah Sidran je sa sobom odnio jednu tajnu

I tako je uvijek, od prvog dana mog odlaska u Njemačku. Jedva čekam da dođem kući, da vidim najbliže, da se sjetim djetinjstva i mladosti, a onda, svaki put isto. Glupa pitanja i suptilno pružena ruka. Stvarno kao da nama padaju s grane.

A država, kao da se trudi da nam omrzne. Svaki put je sve gore, svaki put mi se smuči kada dođem kući. Sve je gore i gore. Pa barem puteve da poprave. Barem da one kućice na granicama liče na ljudske, a ne životinjske nastambe. I oni ljudi na carinarnicama. Čim vide da dolazimo iz dijaspore… Uh!

Upravo se čita:  Snijeg pade na behar, na voće: Zimska idila u bh. gradu

Domovino, sve si manje domovina

A moj grad sve više ne liči na sebe. Nema vode. Da ne povjeruješ. Nema vode, a voda kapa sa svih brda oko šehera! Pa po vodi smo poznati u svijetu, imamo Unu, Drinu, Neretvu, Sanu, Bosnu, Vrbas, Trebišnjicu imamo. Imao Jalu, Spreču. Imamo Rakitnicu. Sve ih imamo, a vode nemamo.

Svi se žale i nikome nije dobro. Ništa ne valja i ništa neće biti bolje. Muka mi je od tih priča dok su oranice zapuštene, muka mi je od tih priča dok se šume bjesomučno sijeku i uništavaju. Povraća mi se od neradnika i žalbenica dok su kafane pune. Pa svi jedva čekaju da se sunce pojavi na nebu da se bašte iznesu na ulice i da se pije kafa. Pun grad nekakvih bašti! Nasred ulice ih iznijelo…

Upravo se čita:  Sidran je govorio o susretima sa smrću: Da sutra umrem moja bi žena ostala sa 200 KM penzije

Muka mi je i dugo razmišljam. Ima li smisla dolaziti više ovdje. Svaki put ista priča i svaki put sve je gore. Domovino, što radiš da od nas napraviš svoje najveće investitore? Zašto se trudiš da nas otjeraš? Domovino, sve si manje domovina. Tužan sam”…

Zanima li vas ovo?

Komentariši

Izdvajamo

Izdvajamo

Donesena odluka vezano za izbor direktora KCUS-a

Oni su tražili od Upravnog odbora Kliničkog centra Univerzeta u Sarajevu da promijeni odluku i pošalje zahtjev za prethodnu...

Još vijesti za vas