Irfan Škiljan iz Jajca kao 18-godišnjak, želio je, kao njegovi prijatelji, otići što dalje. Recimo u Kanadu, Švedsku, Australiju. Ali nije mogao.
U džepu je imao novca taman za kartu do Austrije.
Irfan je tvorac planetarno popularnog – IrfanViewa – programa za pregled i obradu fotografija i drugog materijala.
Među prvim je ikad objavljenim besplatnim preglednicima datoteka, audio i video materijala za operacijski sistem Microsoft Windows.
IrfanView je najpoznatiji softver ikad osmišljen od strane regionalnih informatičara. A budući da je u masovnoj upotrebi već 22 godine, zaslužuje mjesto u udžbenicima.
Broji milione korisnika širom svijeta. Ako ih pitate šta ih asocira na Bosnu, prije nego pomisle na burek i ćevape, kazat će vam – IrfanView.
Koristi se što iz dobre stare navike, što iz činjenice da je besplatan i ne prikuplja nikakve podatke bez vašeg znanja u pozadini…
Škiljan za Slobodnu Dalmaciju otkriva gdje je bio i šta je radio od prve večeri u izbjegličkom kampu pa do osnivanja vlastite firme u Austriji.
IrfanView, osim što je među prvim besplatnim preglednicima u svijetu posjeduje i opciju osnovnog uređivanja fotografija. Može li ga se predstaviti javnosti kao “prvi besplatni Photoshop”?
Photoshop je ipak druga kategorija programa. Veća liga. S IrfanViewom se može napraviti dosta osnovnih stvari, a to je za mnoge korisnike sasvim dovoljno. Za nešto je normalni, manji automobil ili čak bicikl bolji nego teški i spori kamion. Ideja za program javila se sredinom devedesetih, kad sam kao student radio ferijalne posliće s fotografijama. Internet se počeo širiti. Bilo je sve više slika, a malo zgodnih i brzih preglednika. Prvo sam napravio “software” za “jpg” slike, ali prijatelji i kolege htjeli su da ugradim više funkcija i formata. I, neplanirano je krenuo projekt.
Kakav je IrfanView danas u odnosu na te prve dane?
Stalno dodajem funkcije i poboljšanja. Recimo, male preinake, opcije u postojećim prozorima da olakšaju posao. Ubacujem što su korisnici tražili. Zadnja velika promjena bila je “portiranje” čitavog koda na “Unicode”, tako da sve funkcije, imena fileova, tekstovi i prikazi programa mogu raditi normalno sa svim slovima svijeta, uključujući i naša s kvačicama. Taj ogromni posao godinama sam odgađao. Trenutno radim isključivo na IrfanViewu. Ima oko njega dovoljno posla. Ponekad napravim neku specijalnu verziju, ako imam vremena. Mailovi dolaze svaki dan, internet nema praznika.
Zašto je IrfanView još uvijek besplatan? Čini se da se vodite istom mišlju kao Facebook, “besplatno je i uvijek će biti”.
Baš zato što se meni taj princip uvijek sviđao: “Freeware for non commercial use”. Osnovne potrepštine ne trebaju biti skupe. Firme i organizacije imaju budžet i oni trebaju kupiti licence dok privatni korisnici, škole i humanitarne organizacije ne moraju. Tako se u povoljnom slučaju može finansirati proizvod. Facebook i Google slično rade s reklamom i skupljanjem podataka.
Pretpostavljam da vas je iznenadio uspjeh programa?
Jako! Nastao je u par neprospavanih noći zaredom. Neki nagon me tjerao da sjednem i programiram, ideje su bujale iz mene. Prve verzije programa sam stavio na nekoliko portala, napravio jednostavnu web-stranicu i bio zapanjen kada je nakon par dana bilo dosta posjetitelja. Počele su stizati prve poruke s idejama za poboljšanje.
Je li se iz IrfanView mogao lansirati iz Jajca s obzirom na mogućnosti u to vrijeme?
Takvo nešto se u Jajcu nije moglo napraviti prije dvadesetak godina, ali da jest, mislim da bi bilo slično. Dobar program nije toliko ovisan o lokaciji. Nije velik, brza internet veza nije bitna, kao ni ogroman server. Jedino što u Jajcu devedesetih ne bi imao mogućnosti svaladati znanja i metode potrebne da se program pokrene.
Obrazovali ste se u tri države bivše Jugoslavije?
U Jajcu sam krenuo u školu. Osnovnu i prvi razred srednje. Kasnije sam otišao u zagrebačku Vojnu gimnaziju. Nakon sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj, prebacili su nas u Beograd gdje sam dalje nastavio Vojnu gimnaziju i stekao diplomu. Nekoliko dana nakon mature izbio je sukob u Bosni. Morao sam ići dalje kao izbjeglica.
Tada ste otišli u Austriju s novcem dovoljnim za kartu u jednom smjeru?
Tačno. Nisam imao puno novca. Dobar dio sam morao potrošiti na putovnicu, a ostalo mi je samo za kartu do Beča. Većina izbjeglica uzimale su karte za Švedsku ili Njemačku. Ja nisam mogao. U Austriju sam došao sa deset, dvadeset njemačkih maraka.
Kako je izgledalo to vaše putovanje? Koliko ste godina imali, jeste li već znali čime se želite baviti?
Tada sam, devedeset i druge, imao 18 godina i bio u Beogradu. U Jajce se nisam mogao vratiti. Granica je bila zatvorena. Cilj je bio da se ode van zemlje. Tada niko od nas, izbjeglica, nije imao vremena misliti čime bi se htio baviti. Ratne izbjeglice nemaju taj “luksuz”.
Kako ste se snašli? Jeste li imali poznanike u Beču?
Nisam, kao ni većina. Izbjeglice su stavljane u domove ili kasarne, gdje smo učili njemački jezik uz nekoliko Austrijanaca, učitelja i nastavnika. Dolazili su i pomagali nam učiti u tim, kako smo ih mi zvali, izbjegličkim logorima. Mi mladi koji smo brzo svladali jezik sprijateljili smo se s domaćim porodicama. Oni su nas htjeli uzeti kao goste. Pomagati nam pri daljnjem obrazovanju. Tako sam ostao kod porodice gdje sam dobio sobu, integrisao se i ubrzo krenuo na fakultet.
Jeste li lako našli prvi posao, što je to bilo?
U početku sam radio razne poslove, nisam mogao birati. Od šišanja trave i radova u vrtu do gletanja zidova. Kasnije, kada sam već malo naučio programiranje, mogao sam preko ljeta naći bolje posliće vezane za informatiku. Od tog novca sam kupovao stvari za fakultet i voznu kartu do Beča. A vožnja do Beča, odnosno fakulteta trajala je oko 90 minuta u jednom pravcu od kuće gdje sam bio smješten. Nije baš malo.
Jeste li i prije Austrije voljeli informatiku?
Da, u Zagrebu smo imali informatiku u trećem razredu srednje i jako mi se svidjela. To je za mene bio sasvim novi svijet, jer prije nisam imao direktnog kontakta s računarima. Taj je svijet na početku čudan i težak za razumjeti, ali ima čari. A u Beogradu nismo imali informatiku, ali su neki učenici imali računare s igrama.
Kako je izgledalo vaše prvo računalo?
Prvi računar sam imao tek kao student u Austriji. Intel-486 s Windows 3.1, na kojem sam svašta radio i testirao. U Jajcu nisam imao računar. Moji roditelji nisu imali novca za takve stvari.
Aktualno je ovih dana pitanje migranata, izbjeglica. Koliko je vas to iskustvo promijenilo?
Da, dosta sam naučio ovdje. Neke balkanske budalaštine sam, nadam se, uspio odbaciti ili barem smanjiti. Vidio sam da svuda ima puno dobrih ljudi spremnih pomoći. Na kraju, potomci smo čimpanzi. Isti, samo s manje dlake. Ali neki ljudi imaju “vizije”. Oni misle da su nešto bolje od toga. Etika je postala manje važna. Kada pogledam kakvi lažovi i idioti su predsjednici u svijetu, pomislim da neki zlobni vanzemaljci snimaju satiričnu seriju s nama. Narodi se lako pale na populizam, ideologiju, religiju. Napornije je uključiti mozak i misliti vlastitom glavom. Lakše je kasnije tražiti izgovore. Ili lagati.
Kako gledate na činjenicu da se izbjeglicama slabo ili nikako ne pomaže?
Zadnjih godina se spremnost za pomoć smanjila. Nacionalizam se sve više širi, desničari prodaju ljudima šovinizam zapakiran kao patriotizam. Taj stari recept funkcionira još uvijek. Na Balkanu posebno. Ni Austrija nije daleko. Svakome se može desiti da bude u nevolji. I svaki normalni čovjek je zahvalan ako mu neko od srca pomogne.