Najčitaniji hrvatski portal Index objavio je nakon utakmice Hrvatska – Srbija zanimljiv komentar kojeg prenosimo:
Svi pričaju o Sparti i Rapidu, a sanjaju Partizan i Zvezdu. Tribine hrvatskih stadiona na klupskim gostovanjima (pri tome ne računamo dolazak Reala u Zagreb jednom u sto godina ili Hajdukovo moljakanje Intera da zamijene domaćinstva kako bi zaradio za struju) mogu napuniti jedino klubovi iz regije, točnije Srbije i djelomično iz BiH.
Što smo naučili 22. marta?
Jučerašnja utakmica na Maksimiru, kao i pomirljivo okružje koje je oko nje stvarano sa svih strana: igrača i trenera aktualnih i bivših, državnog vrha obje zemlje, snaga sigurnosti, novinara, pokazuje kako je konačno, 18 (je*enih) godina nakon rata, došlo vrijeme da spoznamo kako smo jedni na druge upućeni. U svim ostalim segmentima života to je odavno tako, vrijeme je da bude i u sportu.
Naravno, balkanska plemena nisu shvatila kako je vrijeme da se konačno na “ovim prostorima” ukine pravilo o ratu svakih 40 godina, zato što su najednom došla pameti, nego zbog krute realnosti: preko Save i Dunava, nikad neće živjeti Švicarci i Nijemci, osim onih koji iz tih zemalja dolaze na Slave i Bajrame. Joe Šimunić dobro je to sažeo.
Hrvati moraju shvatiti da preko Save i Dunava nisu Švicarska i Njemačka, a Srbi da preko Bajakova nije Rusija, nego ulaz u Europu
Također, Srbima se uskoro šengenska granica seli između njih i Hrvatske, a nakon Bajakova ne ulaze u majčicu Rusiju, nego vukovarsko-srijemsku, hrvatsku županiju.
Naravno i nažalost, i dalje će se s obje strane granice usmeno “stražariti od Topole do Ravne Gore”, a na vrbe će se “vješati” nešto drugo osim ribičkog pribora, ali to je posao za policiju. Što se tiče sigurnosti, za početak je riješenje zabrana gostovanja, ali zagrebačka utakmica još nešto je poklazala i u ovom segmentu: Antisrpska i ustaška skandiranja, koliko god odvratna, bila su neusporedivo rjeđa, nego što bi bila na susretu ovih momčadi prije desetak godina.
Pojednostavljeno rečeno, onima kojima je smisao dolaska na utakmicu mržnja Hrvata (Srba), nakon sezone, dvije gostovanja srpskih (hrvatskih) klubova, mržnja će se istrošiti, a ostat će samo manje brojna jezgra, koju je lakše kontrolirati.
Nogomet bi vremenom doista mogao postati lijek za mržnju na ovim prostorima, kao što je prije četvrt stoljeća na tribinama postao okidač i isprika za rat.
Kome su to Bratislava i Bukurešt, bliži od Beograda i Sarajeva?
“Regionalna liga”, u kojoj bi navodno igrali klubovi iz nekakve “Velike Austrougarske”, što obuhvaća zemlje od Bratislave do Bukurešta, zapravo je samo eufemizam za mračni predmet želja koji se niko ne usudu javno reći, iako su Jugoslavija i Srbija odavno iz sfere zabranjenog voća, prešle u modu, pa i mainstream, a to je – obnova nekadašnje “Savezne nogometne lige”, u narodu poznate kao Jugo-liga.
Možete li zamisliti da danas Hajduk na Poljudu šamara Talijane i Francuze, a Roma u Beogradu prima četiri komada?
Obzirom da je zadnje kolo jugoslavenskog prvenstva u kojem su nastupali hrvatski klubovi odigrano u ljeto 1991., mladi je se čitatelji naravno ne sjećaju, ali mnogi, ne puno stariji, često je s nostalgijom i neizbježnim uzdasima spominju.
Ako se pitate zašto, razlozi su brojni i očiti: Nemjerljivo kvalitetniji nogomet od tuge koju danas gledamo na terenima samostalnih država i liga od Vardara do Triglava, koji je pratilo neusporedivo više ljudi (možete li zamisliti da radijski reporter u prvom javljanju s Maksimira kaže danas, kao u to vrijeme “Dragi slušatelji, na tribinama se okupilo SAMO 10 tisuća gledatelja”) i koji je bio nezamislivo konkurentniji u europskim okvirima i kupovima.
Klub iz Niša je igrao četvrtfinale Kupa Uefa, a Rijeka pobjedivala Real
Doista, prije 20 godina se ni u romanima (tako smo kao djeca u Jugi zvali stripove) nije moglo dogoditi da Partizan i Dinamo u Kupu prvaka služe za popravljanje gol-razlike, dok bi Slovanu i Debrecenu bila čast da igraju sa Zvezdom i Hajdukom, a na nešto više od razmjene dresova ne bi ni pomišljali. Velika četvorka bila je velika na cijelom kontinentu, a ne samo na području od Karavanki do Ðevđelije.
Zbog rivalstava među narodima, republikama i pokrajinama, ono među klubovima bilo je još intrigantnije, a utakmice i klubovi ne samo Velike četvorke, iznjedrile su na desetke sjajnih igrača, pa su se klubovi iz provincije itekako uspješno tukli s najvećima. Pitajte Baku i Mlinku koliko su titula izgubili na Tušnjima i Karaburmama.
Madridski As prije godinu i pol opsežno je podsjećao kako je Real tek neviđenom sudačkom krađom u Madridu uspio nadoknaditi poraz 1:3 iz Rijeke u Kupu Uefa. Danas nezamislivo, kao i da je Rijeka je do tog susreta došla eliminacijom još jednog kluba iz Primere.
Rat je završio prije 18 godina, neka balkanske igre započnu
Povratak u realnost, u debelo post-ratno razdbolje nakon što su na tribinama i terenima iskazana rivalstva bila uvod u nekoliko balkanskih ratova, otkriva nam nezamisivo devastiranu kvalitetu života i nogometa u zemljama nastalima na podrucju bivše SFRJ, u odnosu na razdoblje na koje smo gore podsjećali.
Naravno, primjere kao što su gore nabrojani ne treba očekivati u bližoj i daljoj budućnosti, ali da bi takva liga bila zanimljivija od ovih koje gledamo trenutno, to nitko ne može negirati.
Prvi razlog zbog kojih reaktivacija jugo-lige ne bi trebala biti bauk, odavno su shvatili ne samo ratni profiteri, nego mafijaši, političari i biznismeni s obje strane Dunava: Tržište od 20 i kusur milijuna ljudi atraktivnija je pozornica za prodati ovaj proizvod, nego što su to hrvatska i srpska liga, u kojima se prvak zna prije kalendarskog dolaska jeseni.
“U takvoj ligi problem bi bio sigurnost”: Jeste li ikad bili u Mostaru i Beogradu, kada se igraju gradski derbiji? A oni ne igraju u Regionalnoj ligi.
Problem sigurnosti je svakako, ne samo “prisutan”, nego i jedini motiv zbog kojeg se još ne ulazi u realizaciju projekta. Ali, kao da već 20 godina brigade temeljne i specijalne policije ne osiguravaju srpske, hrvatske, bosanske i mostarske derbije, u kojima nema suprotstavljenih strana s drugog kraja Balkana, nego iz drugog dijela ulice ili općine?
Naravno, problem (ne)sigurnosti u takvoj ligi ne valja podcjenjivati, jer iskustva sa sličnim projektima, koji su najprije poceli s košarkom, nastavili s vaterpolom i najsvježije, rukometom, tu nisu za usporedbu. Ali, nisu ni nerješivi.
Zašto Jugo-liga? Zato što lige u regiji nikoga ne zanimaju, jednako kao ni gostovanja nogometne “Albe Volan” ili “Szolnokija”
Onima koji malogradansku miteluropejštinu pretpostavljaju balkanskoj realnosti, pozivajući se na “vjekovnu hrvatsku pripadnost srednjeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu” vjerojatno su bliski Slovan iz Bratislave ili budimpeštanski Ferencvaroš, ali njih bi na Kantridi, Poljudu i Maksimiru, gledao jednak broj ljudi koliko ih trenutno uživa u gostovanjima Intera ili koliko ih je do “prekjučer” uzaludno čeka pojavljivanje Karlovca. S druge strane, eventualno gostovanje klubova iz nama zemljopisno i (ne)kuloturolški bližeg podneblja, svakako bi bila zanimljivija, posebno kada govorimo o dolascima Crvene Zvezde ili Partizana.
Demontaža luzerskih mitova i legendi: Tito nije navijao za Hajduk, Dinamu nije bilo zabranjeno biti prvak Jugoslavije
Oponenti ideje o ponovnom igranju sa, a ne protiv srpskih i beha klubova, su kako se nemamo što vraćati u ligu s onima gdje su carevale sudačke krađe i gdje se navlačilo za beogradske klubove, pa je “Hajduk mogao osvajati trofeje samo zato što je bio omiljeni klub druga Tita, a Dinamo biti prvi samo kada je bio 200 posto bolji od konkurencije”. Sve to priče su za ne tako malu djecu, koja i dalje puši luzerske bajčice ostarjelih kroničara nagriženih alkoholom i mitomanijom.
Ne fale nam Terazije i “Bizant”, imamo Rusanovu i Mamića
“Kome mogu faliti Terazije i bizantski maniri”, s gađenjem će otkloniti mogućnost ponovnog igranja s onima “tamo daleko”, aludirajući na adresu na kojoj je stolovalo mitsko biće koje Hrvatima ni nogometno nije dalo disati. Međutim, ako ste zbog tog razloga protiv ove ideje, zaboravljate da i doma imamo nešto “svetsko, a naše”, gdje se dogovaraju tarife za “pošteno suđenje”, a u jugo-ligi, koliko god nije bila pojam za poštenje, barem nisu igrala prva i druga momčad istog kluba.
E pa zato, riječima najvećeg postjugoslavenskog pjesnika Damira Avdića: “Bratstvo i jedinstvo je završilo, red je da se upoznamo kakvi stvarno jesmo.”
Izvor: Index.hr