Godinu i osam mjeseci prošlo je otkako je na pijaci u Bihaću poginula Sabina Dulić (1975) iz mjesta Srbljani kod Bihaća, dok je njena rodica, vlasnica štanda Izeta Dulić (1958) ranjena. Onaj ko stoji iza ovog zločina, do danas nije otkriven.
Tog 28. maja 2012. u jutarnjim satima, u vrijeme ljudi idu na posao i djeca u školu, na štandu pored puta, na pijaci u Hadžiabdića mahali odjeknula je eksplozija.
Na mjestu pogibije djevojke postavljena je spomen-ploča, a u ime mještana Mjesna zajednica iz Srbljana upućivala je otvorena pisma moleći nadležne da riješe slučaj, ali istraga i dalje tapka u mjestu.
– Razgovarao sam sa glavnom tužiteljicom, kao i sa tužiteljicom Ornelom Cerić koja vodi ovaj slučaj. Na stol pred mene su stavili gomilu papira, čitav dosje, i ja resprektujem to što su urađena brojna vještačenja, rekonstrukcija događaja i svi zapisnici, ali sam im rekao da sve to mogu okačiti mačku o rep. Da ja njima, kao građevinar, dvije godine govorim kako im radim na kući, a one dođu i nađu samo golu livadu i razbacane materijale, i oni bi meni rekli da slabo radim svoj posao. To je isto, kazao nam je Dulić.
– Oni ne mogu, ne znaju ili neće da riješe ovaj slučaj. Istraga se vrtjela oko toga da li je vlasnik štanda imao neprijatelje, tako da su ispitali oko 400 osoba i još nemaju osumnjičenog. Sigurno je da moja Sabina nije bila namjerna meta ovdje, i to su mi i u policiji priznali, da oni nemaju pojma ni šta bi mogao biti motiv, kazao nam je Dulić.
U prvim danima istrage policija je bila privela prvog komšiju do štanda na kojem je došlo do eksplozije, a nedugo potom Sud je u nedostatku dokaza odbio zahtjev Tužilaštva za pritvor. U ponovljenom pokušaju desilo se isto, tako da on više nije ni osumnjičen.
Sabinin brat nije ogorčen zbog toga, već smatra da istraga treba ići u drugom pravcu.
– Ja uporno želim da se postavlja pitanje “Kome je u Bihaću trebala bomba?”. Mislim da se ovaj slučaj mora dovesti u vezu sa kasnijim slučajem kada su u Nacionalnom parku Una pronašli slična neeksplodirana minska sredstva. Sjećam se i onaj dan kada je moja sestra poginula da su se tri autobusa turista, koja su krenula, vratila sa granice. Kada u Zagrebu čujete da je ovdje eksplodirala bomba, pada vam na pamet terorizam. Nekome očigledno smeta Nacionalni park Una i možda smo mi samo kolateralna šteta, priča nam Dulić o svojim sumnjama.
Bio Dulić u pravu ili ne, zaista se nakon ove eksplozije, poput munje, proširila teza o terorističkom napadu na tržnici u Bihaću. Policija je brzo provela istragu kako bi dokazala da u Bihaću nema prijetnje terorizma, možda čak i prebrzo, a rezultat je to da ni 20 mjeseci od eksplozije nije poznat ni motiv, a kamoli ubica Sabine Dulić.
Izvor: Oslobođenje