Nekoliko desetina članova porodica obilježilo je danas tužnu 23. godišnjicu zločina nad višegradskim Bošnjacima u kući Adema Omeragića, u Ulici Pionirska i kući Mehe Aljića na Bikavcu.
Najstrašnije djelo
U višegradskom naselju Bikavac u avliji Mehe i Derviše Aljić obilježena je 23. godišnjica “žive lomače”, gdje su pripadnici vojske i policije Republike Srpske zatočili, a potom zapalili više od 70 bošnjačkih žena i djece.
Slična tragedija i gnusan zločin se također desio 14. juna 1992. godine u višegradskoj Pionirskoj ulici, kad je u kući Adema Omeragića spaljeno više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca. Porodice su danas na tim mjestima odali počast žrtvama i opomenuli da se takvo nešto nikada i nikome više ne ponovi.
Kuća Mehe i Derviše Aljić je bila poprište zločina koje je haški sud okarakterisao kao “najstrašnije djelo i najveću pojedinačnu povredu humanosti u ratu”.
Esad Tufekčić je u kući na Bikavcu izgubio cijelu porodicu.
“Izgubio sam suprugu, kćerku Elmu od 5,5 godina, sina Ensara od nepune dvije godine. Od suprugine familije tu je bila njena majka, dvije sestre, snaha, djeca. Jedna rodica je imala bebu koja je imala dva dana, nije imala ni imena”, ispričao je Esad.
Na mjestu stravičnog događaja iz 1992. godine poručio je da se ovako nešto nikada ne zaboravi i ne ponovi.
“Ovo što se desilo je nezapamćena tragedija, koju ljudski um ne može da svari. Ne znam kako su to mogli uraditi ljudi. Kakvo je to ljudstvo kada su mogli tako raditi sa djecom, da ih zapale žive, majkama u naručju”, pita se Esad.
Govoreći o procesuiranju onih koji su odgovorni za ovaj zločin Esad kaže da je “na djelu cirkus od tužilaštva”. Ističe da ratni zločinci šetaju normalno po gradu. Esad je poručio da je potrebno da se ubrzaju privođenja, donošenje sudskih odluka, te poručio da je “ono što su uradili za doživotnu robiju”.
Prisjećajući se dana kada nije znao šta mu se dogodilo sa porodicom Esad kaže da je jednog Ramovića sa Bikavca pitao šta mu se dogodilo sa porodicom.
“Kazao je: Zar ne znaš da su izgorili? Okamenio sam. Tri dana nisam mogao suze pustiti. Krio sam se od naroda, imao sam osjećaj da ću eksplodirati. Ni sam ne znam kako sam ostao živ, izgubio sam bio i volju za životom. Teško je. Iz dana u dan, nismo uspjeli ni kosti naći. Gubim svaku nadu”, poručio je Esad.
Kako kaže, želja im je da pronađu kosti svojih najmilijih, da ih ukopaju i da imaju gdje otići i proučiti im Fatihu.
“Za sada nam je ostalo samo ovo mjesto, da dođemo ovdje i proučimo Fatihu”, dodao je Esad.
Spomen-ploča
Danas će na obnovljenoj kući u Pionirskoj dolini biti otkrivena i spomen-ploča žrtvama “žive lomače”.
Predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” Bakira Hasečić kazala je danas da će ploča biti postavljena u znak sjećanja na žive spaljene civile od kojih se do danas nije našla nijedna kost.
Zatražila je da oni koji znaju kažu gdje su kosti spaljenih civila.
“Ova ploča nosi poruku onu zbog koje je Milan Lukić osuđen na doživotnu kaznu zatvora, Sredoje Lukić 30 godina, a 1. jula Žalbeni sud u Parizu bi trebao donijeti odluku da se Radomir Šušnjar isporuči Sudu BiH, a koji je učestvovao u spaljivanju živih ljudi u Pionirskoj. Nadam se da će moji sugrađani srpske nacionalnosti znati štititi i cijeniti ovu ploču u znak sjećanja na ono što je njihov narod uradio sa ciljem i porukom da se više nikada i nikome u svijetu ne desi živa lomača, Pionirska, Bikavac i ostale žive lomače na području opštine Višegrad”, kazala je Hasečić.
Prema njenim riječima, po evidencija Udruženja “Žena žrtva rata”, na području opštine Višegrad postoji sedam-osam “živih lomača”.
“Slobodno možemo da kažemo da je prema do sada, samo pravosnažnim presudama, Višegrad grad živih lomača”, poručila je Hasečić.
Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelek na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina).
Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za “istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djecu i starce”.