Nedjelja, 19 rujna, 2021

Banjalučki analitičar upozorava: „Ovo je čin agresije Beograda, CG je, uz BiH, žrtva zvanične politike koju Srbija vodi prema susjednim državama…“

Nemojte propustiti

Izbor Cetinjskog manastira za mjesto ustoličenja novog mitropolita, manifestacija je kulturno – političke agresije i moći zvaničnog Beograda nad sviješću građana Crne Gore, ali i prilika da se pokaže da je Crna Gora dio „srpskog sveta“, kaže u razgovoru za Gradski portal Srđan Šušnica, kulturolog, pravnik i publicista iz Banje Luke. Prema njegovim riječima, Crna Gora je, uz Bosnu i Hercegovinu, žrtva zvanične politike koju Srbija vodi prema susjednim državama.

Na pitanje kako bi ocijenio bezbjednosne prilike na Zapadnom Balkanu, Srđan Šušnica odgovara:

-Na prostoru Balkana, prvenstveno u dijelu gdje je nekada bila Jugoslavija, trenutno se vodi kulturno – politički rat. Dešavanja, kojima svjedočimo poslednjih pet godina, govore nam da se političke elite, posebno u Beogradu, prevashodno bave ratom za interpretaciju istorije i sjećanja, ali i ratom za identitarno određenje i dominaciju. U tom ratu, jezik i religijska osjećanja su najveće oružje. Ova situacija neodoljivo podsjeća na period sedamdesetih i osamdesetih godina u Jugoslaviji.

Istoriografija je utvrdila da su upravo događaji u Jugoslaviji tih godina bili uvod u politike nasilja i osvajanja tokom devedesetih. Kulturni rat se tada vodio u kontekstu socijalističkog sistema, ali je bio opipljiv na planu jezika, nacionalnih pitanja, identiteta, vjerskih osjećanja i simbola. Takođe, bio je vidljiv i na planu dominacije Beograda i Zagreba na saveznom nivou, kao i njihove dominacije nad ostalim republikama. Trenutno svjedočimo sličnom obrascu koji dolazi iz Beograda ili Zagreba. Dominantne teme kojim se politički vrh Hrvatske i Srbije koristi u komunikaciji sa sjusednim narodima i državama u regionu su, ponovo, jezik, vjerska i identitarna pitanja. To nikad ne izađe na dobro. Poslije 20 godina dominacije tih pitanja u odnosima Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i Vojvodini, devedesetih godina prisustvovali smo potpunoj militarizaciji i radikalizaciji tog pitanja i na kraju fizičkom, krvavom nasilju u agresorskim ratovima na prostoru Balkana. Crna Gora i BiH trenutno su žrtve oruđa koje Beograd koristi u novom kontekstu, što neodoljivo podsjeća na događaje koji su bili uvertira za rat devedesetih.

Znači li to da je Balkan ponovo bure baruta?

-Trenutne globalne i regionalne okolnosti isključuju oružane sukobe na Balkanu. Zabrinjava činjenica da se čitavom regionu pokušava nametnuti revizionostička interpretacija istorije i sjećanja i da se na tom polju vode bitke koje radikalizuju građane. U BiH je dominantan sukob oko interpretacije istorije devedesetih, prirode i karaktera rata i zločina koji su se desili na tom prostoru. U Crnoj Gori dominantna polja sukoba su vjerska osjećanja i vjerska pripadnost Crnogoroca, pitanja crnogorskog jezika i identiteta, koji se, kao kulturno – političke, državno – političke i istorijske datosti, uporno negiraju. Insistiranje Beograda da kontinuirano, u različitim formam, koristi teme identiteta, religije i interpretacije istorije kao vanjsko – političko oruđe, siguran je put ka radikalizaciji i nasilju širih razmjera.

Je li zvanični Beograd jedini koji presudno utiče na stabilnost Balkana?

-Zvanični Beograd to radi u kontinuitetu i nije sebi dao prostor za drugačije vanjsko – političko usmjerenje, što je veliki problem. I trenutni režim u Bugarskoj se prethodnih godina koristio kulturno – političkim problemima u definisanju spoljne politike prema Sjevernoj Makedoniji, ali to nije konstanta njihove politike. I u Hrvatskoj je od vladavine Tomislava Karamarka primjetna revitalizacija Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini. Zagreb je imao jedan period otklona od te politike u vrijeme Stjepana Mesića i Iva Josipovića, ali se ona vratila i trenutno je na djelu sinergija Beograda i Zagreba po pitanju BiH. Beograd nema alternativu u tom pogledu, što je štetno po građane Srbije. Istoričarka Latinka Perović je konstatovala da vlastima u Srbiji nije bitno kakva je država, nego kolika je i kakvim vanjsko – političkim identitarnim kapacitetima i oruđima raspolaže. To im je bitnije nego da Srbiju ekonomski, demokratski i u svakom drugom pogledu ojačaju i učine je boljim mjestom za život.

-Najavljenom ustoličenju Joanikija za mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori 4.septembra na Cetinju, kako je saopšteno, suprostaviće se Cetinjani. Koliko ova situacija može biti opasna i koliko može ugroziti mir u Crnoj Gori?

-Ne bi trebalo Cetinjani da se suprotstavljaju tome. To je zadatak organizovane religije, prije svega, Crnogorske pravoslavne crkve i njenih vjernika, jer je manifestacija moći i dominacije Crkve Srbije unutar Crne Gore posljedica nepostojanja suštinskog priznanja autokefalnosti CPC. Nije mi jasno kako politička elita nakon obnove nezavisnosti nije shvatila da se identitet ne može graditi na ekonomiji i svijesti o demokratskom društvu, NATO i EU integracijama. Identitet je mnogo dublja stvar i mora se graditi iz dubine društva. Tokom proteklih 20 godina propustili su priliku da u Crnoj Gori izgrade nacionalne institucije, da ojačaju crnogorski jezik i Crnogorsku crkvu. Time su ostavili vakuum i omogućili ovakvo djelovanje Beograda i Crkve Srbije. Da postoji jaka Crnogorska crkva, podržana kao ravnopravna i nediskriminisana od većeg dijela društva i države, imali biste sasvim drugu situaciju. Ne mogu reći da li će 4. septembar donijeti neke sukobe ili nasilje, iako je i to moguće. Ako vam neko iz susjedne države dolazi sa politikom aparthejda, koja govori Crnogorcima što treba da budu, kojoj crkvi da se mole i gdje im je mjesto u njihovoj državi, to mora izazvati bunt. Samo je pitanje prirode tog bunta i načina na koji će se on ispoljiti. Na Cetinju bi trebalo organizovati liturgije i proteste vjernika CPC uz zahtjeve za jednakošću i ravnopravnošću. Da su se ti protesti na Cetinju i širom Crne Gore dešavali tokom protekle godine, teško da bi se mogao desiti ovako najavljen 4.septembar. Gdje je politička i kulturna elita da to shvati? Lijepo je za nekog ko nije vjernik, kao što nisam ja, da sluša o sekularnom, multikulturalnom i multietničkom društvu. Ali, kada sa druge strane imate nekoga ko koristi crkvu kao oružje, dolazi vašoj kući i tu kroji politike, ne možete se suprotstaviti samo zdravim razumom građanskog i pluralnog društva. Ne! Morate se suprostaviti organizovanom religijom.

Hoćete da kažete da je namjera ustoličenja mitropolit Joanikija baš na Cetinju, tom jezgru crnogorskog identiteta i državnosti, provokacija zvaničnog Beograd, Crkve Srbije i vlasti u Crnoj Gori?

-Upravo tako. To je demonstracija kulturno – političke dominacije. Manifestacija moći susjedne države nad građanima Crne Gore na ovakav način mora izazvati bunt i nasilje. To je prirodna reakcija. Ali, moramo napraviti korak unazad i sagledati zašto je to moguće. Kažete da je Cetinje jezgro crnogorskog identiteta. Po čemu? To je grad- muzej i od njega ne možete očekivati da bude jedini aktivni faktor očuvanja identiteta. Cetinje bi to moglo biti da u njemu stoluje jaka Crnogorska mitropolija i da se tamo redovno okupljaju na desetine i stotine crnogorskih vjernika. Ovako, to je grad muzej za koji neko kaže da je centar identiteta, ali nema društvenih i političkih procesa koji bi to i dokazali. Crna Gora ima dva velika problema.

Koja?

-Prvi je interpretacija istorije i edukacija generacija koje dolaze o pravoj istoriji crnogorske crkve i države, pogotovo o crnogorskoj državnosti u novom vijeku. Drugi problem vezan je za rat devedesetih i edukacija o tome šta se zaista desilo u Crnoj Gori tokom tih godina. Nije ona bila isključena iz ratnih strahota na prostoru Jugoslavije. I na crnogorskoj teritoriji počinjeni su užasni zločini etničkog čišćenja, kao i nasilne deportacije kasnije ubijenih ljudi. Nema mnogo presuđenih ratnih zločina, a dešavali su se na teritoriji Crne Gore. To je druga tačka gdje je crnogorska politička i kulturna elita ostavila vakuum i otvorena pitanja. Mora se mladim generacijama objasniti kontekst tih zločina.

Da li je patrijarh Porfirije vjerski fanatik?

-Porfirije je našminkani frontmen „srpskog sveta“, koji kao i Vučić svesrdno provodi poznatu devizu Dobrice Ćosića: pobjeđivati u miru, ne voditi oružane ratove, ali uvijek biti na ivici.

-Okarakterisali ste odnos Beograda prema Crnoj Gori kao politiku aparthejda. Ima li sličnosti u odnos ove vlasti prema Crnogorcima sa odnosom Miloševićevog režima prema Albancima devedesetih godina?

-Ne bih to upoređivao bez ostatka, iako postoje izvjesne sličnosti. Formalni aparthejd, državni teror nad Albancima u političkom, društvenom i svakodnevnom životu, zaista je započeo osamdesetih godina sa ustavnim promjenama kojima su Albanci, njihov identitet i jezik stavljeni van zakona. To je poslednja faza aparthejda, koja je vodila legitimnoj pobuni. Ne zaboravimo da se zvanični Beograd od 1913.godine, od kada je stavio šapu na Kosovo, prema kosovskim Albancima odnosio kao prema neprijateljima države, građanima drugoga reda. Faze u nasilju prema kosovskim Albancima smenjivale su se tokom dvadesetih godina, zatim poslije II svjetskog rata i početkom osamdesetih, da bi sve kulminiralo devedesetih godina XX vijeka.

U Crnoj Gori imamo drugačiji razvoj odnosa…

Kakav?

-On je započet politikom asimilacije, na koju je, nažalost, pod finim političkim inženjeringom Beograda, polovinom XIX vijeka pristao i kralj Nikola, mijenjajući simbole i zastavu Crne Gore i proklamujući vanjsko – političke ciljeve naspram mitskog kosovskog narativa, koji je tada korišten u vanjskoj politici Srbije. Nakon prisajedinjenja, proces fine kulturne asimilacije zamijenila je najbrutalnija zločinačka politika osvajanja. Izvršen je elitocid prema svim političkim, kulturnim i vjerskim liderima koji nijesu prihvatili asimilaciju, a zatim, tokom dvadesetih i tridesetih godina XX vijeka, i kulturocid kroz brisanje crnogorskog identiteta, nove školske kurikulume, javne i kulturne simbole i drugačiji narativ. Revolucija NOB-a je to prekinula, ali su posljedice ostale. Ni tokom perioda Jugoslavije o crnogorskom jeziku, crkvi i identitetu nije se smjelo i moglo raspravljati, što je odgovaralo Beogradu. Kada se otvorila mogućnost da se to promijeni, prije nego što će biti obnovljena autokefalna Crnogorska crkva na Cetinju, desila se AB revolucija. Političku elitu, koja bi možda prihvatila emancipatorske procese, zamijenila je nova koja je nastavila da uvlači Crnu Goru dublje u zagrljaj Srbije i njene agresivne politike. Sticajem globalnih okolnosti, u kojima su se SAD suprotstavile Miloševićevoj politici, Milo Đukanović uspijeva da promijeni kurs Crne Gore i time, za kratko, prekine proces asimilacije. Od tog zaokreta do 2016. godine bilo je dovoljno vremena da se naprave nove kulturne politike u Crnoj Gori, ali ne vidim da se to uradilo. Začuđuje činjenica da u tom periodu, uprkos jačanju unutrašnje i vanjske nezavisnosti, opada broj ljudi koji se nominalno identifikuju sa nazivom države.

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Možda vas zanima i ovo