Petak, 30 srpnja, 2021

Član Predsjedništva BiH: Džaferović pozvao Inzka da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida

Autor:Faktor.ba

Nemojte propustiti

Šefik Džaferović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, obratio se danas posljednji na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici. Džaferovićevo obraćanje prenosimo u cijelosti.

– Poštovane majke Srebrenice, preživjeli, porodice žrtava, vaše ekselencije, eminencije, dame i gospodo,

Ovo je mjesto na kojem je teško govoriti. Ovdje sve govore hiljade bijelih nišana, zeleni tabuti i suze majki koje oplakuju svoju djecu. Suočena sa razmjerima genocida, ljudska misao i riječ pokazuju svu svoju nemoć, sve svoje slabosti. Na ovome mjestu, u srebreničkoj dolini tuge, čovjek osjeća da bi mogao vječno šutjeti.

Ta šutnja bila bi jedini valjan odgovor pred količinom patnje, straha i zla na koje podsjeća ovaj dan. Pa ipak nemamo izbora nego da podsjećamo, da opominjemo, da ponavljamo istinu. To je naša obaveza prema žrtvama, koje leže u hladnoj potočarskoj zemlji. To je naša obaveza i prema onima, koje tek trebamo spustiti u kabure.

Danas ćemo ukopati Huseina Kurbašića, koji je u vrijeme ubistva imao 63 godine. Uz njega ćemo ukopati i maloljetnog Azmira Osmanovića, dječaka koji je kada je ubijen imao samo 16 godina. Svoje počivalište će konačno naći i sedamnaestogodišnji Fikret Kiverić. Fikret će biti spušten uz svog oca Ramiza Kiverića, koji je u potočarskom mezarju ukopan još prije deset godina. Konačno će otac i sin ponovo biti skupa.

Danas će biti ukopan i Ramiz Selimović. On će biti četvrti Selimović iz iste kuće, koji će svoje počivalište naći ovdje. U potočarskom mezarju bit će ukopan, sa svojim sinom Jusufom, i Aljić Hajro, i to tamo gdje odavno leži njegov brat Šaban, sa svojim sinom Nerminom.

Ovi tabuti svjedoče strašnu istinu. Nakon pada Srebrenice, ubijano je i staro i mlado. Hiljade je očeva i sinova pobijeno, hiljade braće i rođaka, hiljade gladnih i izmučenih ljudi je, izvedeno sa povezom na rukama i očima i streljano u leđa i potiljak, a zatim zatrpano u jame. Samo sa jednim ciljem. Uništiti jedan narod. Haški tribunal je u svojim presudama jasno utvrdio da je genocidna namjera zločinaca da pobiju sve muškarce, bez izuzetka, formirana uz jasnu svijest o kobnim posljedicama fizičke eliminacije dvije ili tri generacije muškaraca na zajednicu podrinjskih Bošnjaka.

Planirani rezultat zločina u julu 95. nije završavao samo u zastrašujućem ubijanju više od osam hiljada ljudi. Namjera je bila da se njihovim uništenjem obezglavi i uništi hiljade porodica; da se prekinu čitave porodične loze; da se iznemogli starci, žene i djeca ostave nezbrinuti, istraumirani i očajni, da se protjeraju kako se zajednica podrinjskih Bošnjaka, koja je opstala u srebreničkoj enklavi, nikada više ne bi obnovila. Navedeni cilj je, kako je to utvrđeno u haškim presudama, bio rezultat posve svjesne političke odluke tadašnjeg rukovodstva Republike Srpske, koje je trajnim eliminisanjem srebreničke enklave htjelo provesti jedan od šest svojih strateških ciljeva, povezujući dva dijela teritorije Republike Srpske i brišući granicu sa Srbijom. Pobijenim podrinjskim Bošnjacima nije presudila nikakva nekontrolisana mržnja, već institucionalizirana namjera da se napraviti etnički čist prostor, da se stvori Velika Srbija. O tome vrlo jasno svjedoči dokazana uloga političkog vrha i Glavnog štaba Vojske Republike Srpske u naređivanju, organizaciji i koordinaciji masovnih pogubljenja u julskim danima 1995. godine. Sve se zna, sve je otkriveno.

Zna se za jasnu naredbu da se ne dopusti bijeg nijednom srebreničkom muškarcu. Zna se za upornost s kojom je vršena potraga po šumama oko enklave. Zna se za mobilizaciju svih borbenih i materijalno-tehničkih sredstava Vojske Republike Srpske u Srednjem Podrinju, u svrhu prikupljanja zarobljenika i njihovog transporta na lokacije pogubljenja. Zna se za masovna pogubljenja, koja su vršena po identičnom obrascu, na različitim i međusobno kilometrima udaljenim mjestima. I na koncu, vrlo dobro se zna o zakopavanju tijela u primarne, a zatim i u sekundarne i tercijarne masovne grobnice, kako bi se prikrili tragovi zločina. O cijeloj toj industriji smrti postoje jasni materijalni dokazi, kao i svjedočenja malobrojnih preživjelih, koji su uspjeli izbjeći smrti. Postoje svjedočenja i samih izvršilaca, srpskih oficira koji su organizirali pogubljenja, svjedočenja vojnika koji su streljali, bagerista koji su kopali grobnice. Sve su to neumoljive činjenice, utvrđene pred sudovima, i o tome više ne može biti rasprave. Nažalost, iako su brojni izvršioci genocida i nosioci politike koja je dovela do njega osuđeni, utvrđena istina se u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, kao i u susjednoj Srbiji, još uvijek ne prihvata. Štaviše, iz faze poricanja prešlo se u fazu otvorenog veličanja genocida i njegovih počinilaca, o čemu svjedoče odlikovanja koja im je dodijelila Skupština tog entiteta, ili murali koji se u njihovu čast crtaju po nekim gradovima.

Čak se otišlo i u fazu napada na one, koji svojim rezolucijama osuđuju genocid u Srebrenici, kao što je to slučaj poslije donošenja civilizacijskih rezolucija u skupštinama Crne Gore i Kosova, kao i u slučajevima ranije donesenih rezolucija u svijetu. Ovo je fenomen kojim će se morati pozabaviti cijeli svijet. Ako neko misli da je to problem samo Bosne i Hercegovine, grdno se vara. Zakon zla je takav da će se ono, ako ne bude zaustavljeno, širiti i jačati, sve dok ne ugrozi i one zajednice koje vjeruju da su zaštićene pred njim.

Nakon Srebrenice došla je međunarodna vojna intervencija, došle su presude haških sudova. Došle su sa zakašnjenjem, jer su nedužni ljudi bili već pobijeni. Ali sve je to davalo makar zrno nade da se savjest čovječanstva ipak probudila. Međutim, ako se šuti pred negiranjem tih presuda, onda nema razloga da vjerujemo da je ta nada živa. Zato pozivam međunarodnu zajednicu – neka zaštiti presude svojih sudova od negiranja, neka zaštiti dostojanstvo žrtava, ali i svoje dostojanstvo. Jer ukoliko se sljedbenicima zla nastavi dopuštati da cinično vrijeđaju žrtve, ni o kakvim civilizacijskim vrijednostima neće moći biti ozbiljnog govora. Sud savjesti i sud historije najmanje će milosti imati za one ljude koji su mogli zaustaviti zlo, ali nisu to uradili. Ne postoji izgovor koji će to moći da opravda.

Gospodine Inzko, ove ljude koje danas sahranjujemo niko ne može vratiti u život, ali poruka da su njihove ubice heroji – strašna je poruka. Vi to možete spriječiti. Pozivam vas sa ovog svetog mjesta da to i učinite.

Dragi prijatelji, danas ćemo u kabur položiti posmrtne ostatke Zajima Hasanovića. On je ubijen sa svojom dvojicom braće, Alijom i Emirom, koji još uvijek nisu pronađeni i identifikovani. Ukopat ćemo i Esnafa Halilovića, ali ne i njegovog brata Almira, koji je također ubijen u genocidu. Za njegove kosti još uvijek se ne zna, kao ni za oko hiljadu drugih ubijenih koji se vode kao nestali. Otkako je Bog stvorio svijet i čovjeka, ljudima je dato da sahranjuju svoju braću, svoje najmilije, kako bi duše našle svoj smiraj.

Mi i 26 godina, nakon pada Srebrenice, još uvijek tragamo za skeletima ubijenih, koji se nalaze u primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama, na nepoznatim lokacijama, za koje zna samo uzak krug onih koji su svjedočili zakopavanju tijela. Sa ovog mjesta ih pozivam: recite nam gdje se nalaze preostale grobnice, skinite teret sa svoje savjesti i zlu kob sa svoje djece, olakšajte porodicama koje tragaju za svojim najmilijima, omogućite dušama da konačno pronađu svoj smiraj. Uz žrtve, koje danas sahranjujemo, kao i sve one koji leže ovdje u Potočarima i one za kojima se još traga, prisjetimo se danas i majki Srebrenice, njih 570 koje su preminule, a da nisu uspjele pronaći kosti svojih najmilijih. Nemoguće je zaboraviti kada je jedna od majki kazala da sanja o tome da pronađe samo jednu kost od dvojice ubijenih sinova i zamota je u najljepšu svilu kako bi mogla rahat umrijeti. Nažalost, i ona je umrla prije nego što su kosti jednog od njenih sinova pronađeni. Zastrašujući je osjećaj kada jedna majka mora sahraniti svoje ubijeno čedo, a samo gore od toga je kada čak ni to, nakon njegovog ubistva, nije u prilici uraditi. Teško onome koga stigne suza takve majke.

Dame i gospodo, imajmo danas i ovdje dovoljno snage da, uprkos svemu, vjerujemo da će i političke, vjerske i intelektualne elite naših komšija konačno prihvatiti istinu i da će kod njih nadvladati snage koje su spremne suočiti se s istinom. Mi možemo živjeti i bez toga, ali samo s time je moguće da se u potpunosti obnovi povjerenje i da nove generacije žive u jednom boljem društvu, neopterećene naslijeđem zločina. Dok čekamo dan kada će se svi u Bosni i Hercegovini i regionu suočiti sa istinom, na nama je da radimo sve što je u našoj moći da izgradimo državu, u kojoj nikada više neće biti moguće da bilo ko bude nezaštićen kako su bili podrinjski Bošnjaci u julu 1995. kada nikakvog utočišta nije bilo. Uvjeren sam da, uz aktiviranje svih naših snaga kao i podršku naših prijatelja u svijetu, možemo graditi modernu, demokratsku i prosperitetnu državu, u kojoj će ljudi moći spokojno planirati budućnost za sebe i svoju djecu.

Podržavat ćemo rad Memorijalnog centra. Čuvat ćemo istinu o genocidu, širiti je po svijetu. Ali jedini način da, u konačnici, pobijedimo naum zločinaca jeste da osiguramo održivi povratak i opstanak Bošnjaka u Podrinju. Zato Srebrenica, kao i sva druga mjesta u Podrinju u kojima su odvajkada živjeli Bošnjaci, ne smiju biti samo mjesta smrti, već i života. Učinimo sve da duše ubijenih nađu smiraj, ali istovremeno potrudimo se da svaki podrinjski Bošnjak, koji se vratio na svoje ili se želi vratiti, dobije adekvatnu podršku. To je naš dug i prema onima, koje ćemo danas spustiti u potočarske kabure i ispratiti na bolji svijet, uz molitvu “da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica”.

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Od ovog vikenda nova pravila za ulazak u Njemačku?

"Pojačanim putovanjem rizikuje se da se taj trend preokrene”, navodi se u dokumentu Ministarstva. Svi putnici koji dolaze u Njemačku...

Možda vas zanima i ovo