Na samoću se odavno navikao, ali mu društvo dobro dođe. Najteže je, kaže, zimi, kada zbog smetova visokih i do dva metra, ljude ne vidi danima.
Selo Panjak, udaljeno 15 kilometara od graničnog prelaza Vardište između dvije države, zaboravljeno je i ostavljeno od svih. Humanitarac Vojkan Krstić pronašao je pedesetogodišnjaka koji kao pustinjak živi sam u drvenoj kući i ponudio mu pomoć. Na jednom od proplanaka na granici između dvije države, Srbije i Bosne i Hercegovine, u kolibi staroj više od 70 godina ognjište se još nije ugasilo. Daleko od civilizacije, na imanju koje su mu ostavili pradjedovi, pedesetogodišnji Radoje Perišić živi na gotovo isti način kao njegovi preci.
„Zec, lisica i vuk su mi prve komšije i ptičice. Ovdje živim, sad mi je 50 godina. Hranu sam nabavljao u Užicu, dok su radili vozovi. Sad idem u Vardište, ali sad vanredno stanje. Zima bila duga, bio sam gotovo pri kraju. Počela korona, ne mogu nikud da odem, da donesem. Idem tri sata do prodavnice i tri sata dok se vratim“, kaže Perišić.
Na samoću, Radoje se odavno navikao, ali mu društvo dobro dođe. Najteže je, kaže, zimi, kada zbog smetova visokih i do dva metra, ljude ne vidi danima.
„Kilometar i po moram da idem da donesem vodu i za kuhanje i za piće i za pranje. I sa vodom sam u problemu. Kad je toplo vrijeme idem u rijeku, da se ljeti okupam, a zimi topim snijeg“
Za tihog i nenametljivog čovjeka ne bi se ni znalo da u ovaj kraj nije došao humanitarac Vojkan Krstić, koji ga je posjetio i ponudio pomoć.