Nedjelja, 7 ožujka, 2021

David Phillips: Radovan Karadžić mi je lično prijetio da će zaklati mene i moju porodicu

Nemojte propustiti

Strava u BiH: Muškarac pokušao silovati 14-godišnju djevojčicu, policija ga ekspresno uhapsila

ŽEPČE - Nad uhapšenim muškarcem se provodi kriminalistička obrada, a o svemu je obaviješten i dežurni tužilac Tužilaštva ZDK...

U zadnjih pet mjeseci zvanično nije potvrđen nijedan slučaj sezonske gripe u BiH

U Bosni i Hercegovini u proteklih pet mjeseci zvanično nije potvrđen nijedan slučaj sezonske gripe od čijih posljedica su...

Christiane Amanpour, novinarka CNN-a za Face TV: Nema budućnosti ako je Bosna i Hercegovina podijeljena u entitete, RS mora odgovarati

Christiane Amanpour, novinarka CNN-a, gostovala je sinoć na televiziji FACE te je istakla da su BiH i Balkan bliski...

Policija intezivno traga za Renatom Marjanovićem, sinoć je ispalio rafal na kafić

Renato Marjanović i odranije je poznat po nasilničkom ponašanju, a u žižu javosti dospio je u martu 2019. godine...

Dejvid Filips (David Phillips) je direktor Instituta za izgradnju mira i studije ljudskih prava (Peace building and study of human rights) na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. Blizak administraciji bivšeg predsjednika SAD-a Bila Klintona (Bill Clinton), svojevremeno je bio prvi američki savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića.

Foto: ArhivAutor je više knjiga o “balkanskim pitanjima”, uključujući i dešavanja u BiH. Živi učesnik zbivanja vezanih uz BiH prije i poslije Dejtona, Filips je još 1992., prije formiranja Haškog suda, predvidio da bi Radovan Karadžić mogao biti osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, o čemu ekskluzivno govori u intervjuu za “Dnevni avaz”.

Miloševićev projekt

Ovog mjeseca objavio je knjigu posvećenu američkim intervencijama, s fokusom na diplomatsku historiju i iskustva s Kosova. Veoma je kritičan prema Srbiji, koju vidi kao glavnog kočničara u regionu, zbog čega, kako kaže, upravo BiH plaća najveću cijenu.

Prije 20 godina, u avgustu 1992., na Londonskoj konferenciji ste se susreli s Karadžićem i u lice mu rekli da mu zbog zločina u Bosni predviđate doživotnu robiju. Kako se to dogodilo?

– Sa zadovoljstvom ću podijeliti taj dio lične historije s Vama. Učestvovao sam, dakle, na Londonskoj konferenciji kao pro bono politički savjetnik bosanske delegacije. Tokom pauze za kafu, poslije podne, drugog dana konferencije, slučajno sam se našao rame uz rame s Radovanom Karadžićem. Kad sam ga vidio, predstavio sam se, rekavši ko sam, i upitao ga je li on dr. Karadžić. On je potvrdio: “Da, ja sam.”

Tada sam rekao da imam saznanja o tome da je on odgovoran za najveći genocid koji se dogodio u Evropi od Drugog svjetskog rata. I da zbog toga treba ići pred Međunarodni sud i da bi nakon toga, ako ga tamo proglase krivim, trebao provesti ostatak svog života u zatvoru. Bio je šokiran. Želio je saznati ko sam ja. I zatim mi je rekao: “Niko ne govori sa mnom na taj način”. Kazao mi je da bih trebao platiti cijenu za to. Njegove tačne riječi su bile: “Jednom ćete usred noći probuditi hladno sječivo ispod tvog grkljana i ja ću ti prerezati vrat, kao i vratove tvoje familije”.

Nepotrebno je reći da sam bio prestravljen. Ali, već sam znao za tu taktiku baziranu na strahu. Zato sam ga pogledao pravo u oči i rekao: “Dr. Karadžiću, ne postoji ništa što biste mi mogli učiniti nažao”. Kad je vidio da se nisam predao strahu, pokupio se i otišao. Jedan od njegovih pratioca došao je do mene i pokušao je da me mišicama natjera uza zid. Oficiri Scotland Yarda (Britanska sigurnosna služba, op. a.), koji su bili tu prisutni, intervenirali su u moje ime.

Ako Karadžiću ipak ne presude onako kako ste predvidjeli, da kraj života dočeka iza rešetaka, hoćete li na kraju biti razočarani?

– Pravda treba biti ispunjena. On i oni koji su ga podržavali zaslužuju kaznu.

Kada danas gledate suđenje Karadžiću i Mladiću u Haškom tribunalu, jeste li uopće zadovoljni kako se taj proces vodi? Šta mislite i šta osjećate dok čekate sudsku presudu koja se nekad čini tako dalekom i nedovoljnom za žrtve?

– Najvažnije je da se ta “gospoda” našla na sudu i da im se u Hagu sudi za genocid. Kao lideri oni su odgovorni za grozne zločine. Ali, ono što nikako ne smijemo zaboraviti je da oni nisu jedini odgovorni. Ne zaboravimo da su njihove akcije blagoslovene od mnogo šireg kruga ljudi koji su ili sami počinili zločine ili su kroz saučesništvo isto tako krivi.

Zato želim reći da jedini način da Srbija postane normalna zemlja leži u suočavanju licem u lice s činjenicom da se toliko mnogo njenih ljudi okrenulo na drugu stranu ili podržalo krivična djela. Naravno, ne može svaki Srbin biti odgovoran za ono što je učinilo rukovodstvo, ali sve dok se Srbija u cjelini ne suoči sa svojom prošlošću, prepozna i prihvati krivicu i odgovornost, ona neće postati normalna zemlja koja je potpuno integrirana u Evropu.

Ne čini li Vam se da je to sasvim daleko, jer Srbija je dobila za predsjednika Tomislava Nikolića, koji je već u prvih nekoliko dana nakon dolaska na vlast negirao genocid u Srebrenici, prozivao Vukovar kao “srpski grad”, negirao postojanje crnogorske nacije…?

– Čak je i danas u Srbiji još živ Miloševićev projekt. A on je utemeljen na podjeli i etničkom separatizmu. Baziran je i na etničkoj mržni. I evo pogledajte, iako je Milošević mrtav, virus etničkog nasilja koji je on izbacio još je živ i opstaje iako svi znamo da ne bi trebalo biti mjesta nikakvom virulentnom nacionalizmu u Evropi, u civiliziranom svijetu ili u samoj Srbiji.

Je li Vi to kažete da je Nikolić dobio na izborima jer je Srbija još inficirana tim “Miloševićevim virusom”?

– Pogledajte, Nikolić je samodeklarirani četnik. To u ogromnom volumenu govori o njegovom karakteru. A Tadić i Nikolić trebaju biti cijenjeni po onome što oni rade, a ne samo po onome što kažu. Zapravo, u riječima i djelima među njima ima malo razlike. Doduše, Tadić može biti više naočit. On (Tadić, op. a.) može nositi “fancy” (moderna) evropska odijela i imati evropsku frizuru, ali njegove akcije sugeriraju da su on i Nikolić od iste tkanine. To je ono isto sukno koje veže Srbiju za prošlost i sprečava je da krene naprijed kao dio Evrope.

Ponekad se čini da Srbija drži BiH kao posljednjeg balkanskog taoca te politike, a tu mislim i na taktiku kojom se Bosna sprečava da prizna nezavisnost Kosova. Šta Vi mislite o tome?

– Pa to je taj Miloševićev projekt koji je zamišljen da etablira veliku Srbiju na svim teritorijima gdje Srbi žive. Taj projekt se još implementira. Uostalom, dokaz tome je pristup koji ima Republika Srpska u BiH, kao i kroz srpsku okupaciju dijela sjevernog Kosova, sjeverno od rijeke Ibar u Mitrovici. Dakle, sve dok Srbija ne prizna svoje susjede i posveti se zaista dobrim komšijskim odnosima, Srbija sama neće krenuti naprijed.

Govorite o Kosovu kad spominjete ta priznanja?

– Govorim o općem pristupu Srbije prema zapadnom Balkanu i specifično prema Kosovu, gdje Srbija nastavlja igrati konfrontirajuću i ulogu djelioca. Ona traži načina kako da podijeli Kosovo i apsorbira dio njenog teritorija.

Otpadnički entitet

Ipak, Beograd ima prilično “evropsku retoriku” koja se u Evropi dobro prima. No, ponekad se dosta čini da se dio Bosne drži na “nišanu” radi priželjkivane kompenzacije oko Kosova. Do kada će trajati ta skrivena agenda i hoće li ikad nestati s regionalnog političkog radara?

– To nije skrivena agenda. Beograd otvoreno potiče nasilje. Evo, dogodio se taj grozni rat i Bosna se uspjela očuvati kao multietnička i multikulturalna država. Ali, sve dok RS nije potpuno integrirana u Bosnu i Hercegovinu, projekt koji je doveo do tog rata ostaje. Iako je, valja to opet naglasiti, toliko mnogo ljudi poginulo da se očuva teritorijalni integritet i suverenitet BiH.

A kako komentirate da će Dodik slijediti Srbiju, koja je obećala Putinu da nikad neće pristupiti u NATO, iako mnogi u BiH upravo u članstvu u toj vojnoj alijansi vide neku sigurnost za Bosnu?

– Kao što znate, NATO Akcijski plan (Membership Action Plan – MAP) je zbir jasnih uputstava do tog članstva. No, budimo sasvim načisto, Dodikova politika u vezi s tim krši atlantske principe i u krajnjoj će liniji ometati daljnju euroatlansku integraciju i Srbije.

Kako komentirate to da američki ili turski ambasador ode Dodiku na razgovor u Banju Luku, gdje dijalog vode ispod svojih nacionalnih i zastave RS, umjesto one koja pripada državi BiH? Zar to nije igranje na kartu Dodikovog separatizma?

– Ne znam detalje o sastancima koje spominjete. Naravno, reći ću prvo kako vjerujem da je dijalog važan i neophodan. Ali, optika takvih sastanaka ispod zastave otpadničkog entiteta nije pogodna za širi cilj promocije integracije RS u Bosnu i Hercegovinu, gdje ona pripada.

Govoreći o “Miloševićevom virusu”, Amerikanci su o tome bili upozoreni od Bosanaca još na Londonskoj konferenciji, dakle prije 20 godina, da on može preživjeti mnoge mirovne napore. To se pokazalo tačnim nakon Dejtona i nakon haških presuda za genocid. Ko onda treba da žali što ta upozorenja nisu ozbiljno prihvaćena? Evo i Vi kažete da Srbija nastavlja po svome…

– Trebali bi žaliti svi. Taj virus zbog svega toga nije samo preživio na zapadnom Balkanu već i u zapadnoj Evropi. Šovinistički stavovi egzistiraju u mnogim zemljama, uključujući i neke članice EU. Ne zaustavljajući taj virus u Bosni, Zapad je dozvolio da to postane zarazno. Sada su zemlje zapadne Evrope zbog toga rizično područje. Kriza eurozone samo uvećava taj problem. Pogledajte šta se dogodilo u Grčkoj s rađanjem nacističke partije Zlatna zora, koja veliča Arkana.

Kad smo već kod bosanskih grešaka, je li možda Alija Izetbegović trebao dodati još bosanskih uvjeta da bi se prihvatio dejtonski plan 1995.? Kako na to gledate s ove distance?

– U ono vrijeme Dejtonski mirovni ugovor bio je najbolji mogući “deal” (posao, op. a.). Osim što je okončao rat, bio je i diplomatski uspjeh. Sjedinjene Države su poslije dejtonskih pregovora ipak trebale nastaviti s proaktivnom ulogom i već tada pogurati politički status Kosova i odmah slijediti s novom konferencijom o BiH, da se Dejtonski sporazum nadgradi i da se dovede u liniju s evoluirajućim uvjetima.

Govorite o “Dejtonu 2”?

– Da, možete koristiti taj termin “Dejton 2”. U svakom slučaju, to što se Bosni dozvolilo da ide brže kao podijeljena zemlja s nacionalističkom politikom koja je odigrala toksičnu ulogu dovelo je do toga da se tokom vremena dejtonski principi teže implementiraju.

S obzirom na to da se “Dejton 2” gotovo sigurno neće dogoditi, šta još preostaje Bosni da bi izašla iz začaranog kruga?

– Najkraće rečeno, Bosna jednostavno mora biti potpuno integrirana u Evropu. Sve to mora biti utemeljeno na principu da svi građani BiH imaju zajednički interes, zajedničku budućnost, posvećenost demokratskim principima. I da svi imaju zajedničku želju za mirom i prosperitetom!

Ruski pristup

Ipak, je li trebalo prihvatiti neki drugi mirovni plan, Vens-Ovenov (Owen) ili Kutiljerov (Cutilliero) plan umjesto Dejtonskog?

– Zlatni standard dobrog plana za podjelu vlasti i osiguranje prava manjina je Ahtisarijev (Ahtisarri) plan za Kosovo, a on je izgrađen na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Oba ugovora predstavljaju diplomatske inovacije i značajne korake naprijed prema državotvornosti. Problem je, ipak, u njihovoj implementaciji i monitoringu međunarodne zajednice, kako bi potpisnici činili ono što su se obavezali prilikom potpisivanja.

Kako vidite izbor Vuka Jeremića za predsjednika Generalne skupštine UN-a?

– Začuđujuće je da je srbijanski diplomata predsjednik Generalne skupštine UN-a kad Srbija nastavlja imati sramotni registar antagonizama prema svojim susjedima, kao i pokazano nepoštivanje međunarodnog prava.

Kako vidite ulogu Rusije u dijelu BiH, a pogotovo u Srbiji, kao i u vezi s izborom Jeremića, kojeg čak i beogradski mediji nazivaju “ruskim čovjekom” u UN-u?

– Valja, možda, prvo podsjetiti da je ruski pristup u osiguravanju političke i materijalne podrške kriminalnim režimima konzistentan već mnogo godina. Evo, Moskva nastavlja podržavati Asada u Siriji, a on je kriv za ratne zločine i učinio je strašnu nepravdu protiv sirijskog naroda. Valja o tome dobro razmisliti.

John Major je lagao

Bosancima se brutalno lagalo da će ih neko spasiti “iz zraka”? I Vi ste o tome govorili.

– Da. Sjedio sam u istoj sobi kada su (u ljeto 1992., op. a.) vršilac dužnosti američkog državnog sekretara Igelberger (Larry Eagleburger) i britanski premjer Mejdžor (John Major) razgovarali s Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Pričali su tada o američko-britanskoj saradnji “van presedana” kako bi se zaustavili napadi na Sarajevo.

Izetbegović je tada tražio garancije da će to biti tako i Mejdžor mu je doslovce rekao: “Imate moju časnu riječ da će, ukoliko bombardiranje Sarajeva ne prestane za 30 dana, avioni Kraljevskog ratnog zrakoplovstva biti nad (njihovom, op. a.) glavom”.

Ali, opsada Sarajeva je nastavljena i postala je duža nego opsada Staljingrada te odnijela 11.541 život.

– U retrospektivi, Londonska konferencija bila je pokušaj da se pitanje Bosne pomete ispod ćilima i pobjegne s naslovnih strana svjetskih medija. Mejdžor je, jednostavno, lagao kako bi dobio ono što je tražio. Ta je konferencija govorila o simptomima konflikta umjesto o uzrocima.

Postoji rizik da se konflikt obnovi

Zašto su, prema Vašem mišljenju, u Vašingtonu Bosna, pa i Balkan, sada ponovo odgurnuti s liste prioriteta, iako je potpredsjednik Bajden (Joe Biden) nagovještavao nešto sasvim drugačije u maju 2009. godine?

– Radi se o postepenim koracima kako bi se stvorili uvjeti za napredak. Činjenica je da s odsustvom jakog američkog vodstva problemi jednostavno ne dozrijevaju za rješenje. Sjedinjene Države ne trebaju tu primjenjivati pravilo da povlače konce iza scene. Ne smijemo žrtvovati principe za stabilnost. Ukoliko se Balkanu ne posvetimo u proaktivnoj formi, postoji rizik da se konflikt obnovi.

Kosovski ključ za Balkan

Poslije svih ovih godina lutanja i eksperimentiranja koji bi to onda bio korak u pravom smjeru međunarodne zajednice prema Balkanu?

– Sve zemlje EU trebaju priznati Kosovo kao nezavisnu državu i potom poslati jasnu poruku Beogradu da njihova politika podjela neće biti prihvaćena. Bosna, naravno, treba priznati Kosovo, jer ono ima historijsko, kulturno i političko pravo na svoju nezavisnost.

Kako će to pomoći BiH?

– Bosna je propatila da bi održala principe pravde i poštenja. Treba ostati odan ovim principima. I zapamtite da je lažni izbor vjerovati da priznanje Kosova prašta ili sankcionira izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.

Knjiga o Kosovu

Recite nam nešto o svojoj novoj knjizi? Zašto ste izabrali temu o Kosovu?

– Knjiga se zove “Oslobađanje Kosova…” (“Liberating Kosovo: Coercive Diplomacy and US Intervention”). Uređena je na Harvardu (Harvard’s Kennedy School), a štampao ju je MIT Press. Knjiga je “revolucionarna” u tome što je u njeno “e-izdanje” ugrađeno sat i po interaktivnog videoprograma. Napisao sam je zato što mislim da su SAD sila dobra i što mislim da Kosovo nije posljednji put u kojem će se Amerika konfrontirati s genocidnim režimima kako bi odbranila nebranjene žrtve. Postoje važne lekcije koje se trebaju naučiti iz kosovskog iskustva o tome zašto i s kim SAD trebaju intervenirati da bi se spriječio genocid.

Knjiga ne nudi samo diplomatsku historiju događaja na Kosovu koji su doveli do NATO akcije i onda koordinirane deklaracije o nezavisnosti. Knjiga isto tako sugerira kriterije za intervenciju i odražava da postoji odgovornost koja proizlazi iz te intervencije. Nadam se da će njene stranice biti instruktivne kada se SAD konfrontiraju s drugim humanitarnim hitnim slučajevima koji zahtijevaju moralni odgovor.

 

(Bh-index/Dnevni Avaz)

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Strava u BiH: Muškarac pokušao silovati 14-godišnju djevojčicu, policija ga ekspresno uhapsila

ŽEPČE - Nad uhapšenim muškarcem se provodi kriminalistička obrada, a o svemu je obaviješten i dežurni tužilac Tužilaštva ZDK...

Možda vas zanima i ovo