Četvrtak, 29 srpnja, 2021

Djeca najveći gubitnici ukrajinskog rata

Nemojte propustiti

Petro Porošenko je godinu dana ukrajinski predsjednik. Htio je Ukrajinu izvesti iz krize. U dječjim domovima uz bojišnicu u Donbasu vidi se koliko je Ukrajina daleko od toga cilja.

Kristina ima 18 godina i sama je pobjegla iz Donjecka.

“Nakon što je prošlog ljeta počeo rat pucnjava se sve više približavala našoj obrtničkoj školi”, priča ona.
Jednoga dana ona je spakovala svoje stvari i sjela u jedan od narančastih autobusa, koji i dalje voze kroz nadzorne tačke pobunjenika i ukrajinske vojske. Cilj joj je bio prvi veći grad na području koje je pod nadzorom vladinih trupa – Krasnoarmijsk.

Prije toga je preko interneta pronašla drugupreduzetničkuškolu, koja ju je htjela primiti. Jedna prijateljica koja je već ranije pobjegla i njena porodica joj je da se smjesti u jednom dječjem domu kojim upravlja Crkva. Od tada je svakoga dana na internetu – održava kontakt s prijateljima u Donjecku.
“Naravno, najradije bih se vratila kući”, govori ona, prenosi DW.

20150527170819000000Za doručak – hljeb i malo marmelade

Ona se mora sama brinuti o sebi, roditelji se za nju već odavno ne brinu. To je odraz društvenog propadanja u Donbasu, već puno prije rata. Područje uz crtu vojnih žarišta karakterišu zatvorene fabrike. Bilo u Novoaidaru na strani pod nadzorom ukrajinske vojske ili Luhansku i bilo kojem drugom gradu pod nadzorom pobunjenika, svuda ima dječjih domova koji su pod državnom upravom i loše opremljeni.

Za doručak, kao u Novoaidaru, dobije se jedva nešto više od nekoliko kriški ljeba i malo marmelade. Upravnik dječjeg doma pod upravom Crkve u Krasnoarmijsku Aleksej Kagan kaže da dom funkcioniše samo zahvaljujući privatnim donacijama.

“Trenutno radimo samo s 30 odsto sredstava koja smo ranije imali”, pojasnio je upravnik. Ipak, dom i dalje radi, a to je sreća za Kristinu, jedno od bezbrojne djece rata u istočnoj Ukrajini. Za dom pod državnom upravom ona je već bila prestara.

20150527170939000000Dječak iz zamrzivača

Kristina sad živi u dječjoj sobi s više mlađih djevojčica. To je najbolje što joj se moglo dogoditi u ovom  trenutku, iako priče drugih stanara doma odražavaju svu strahotu ovoga rata.

”Njen najbolji prijatelj, nazovimo ga Mihael, doživio je nezamislive stvari”, priča upravnik doma Aleksej Kagan.

“Njegova majka ga je stavila u zamrzivač da se umiri. On ne govori ni riječi pred nepoznatim odraslim osobama. A i njegovi razgovori s nešto starijom Kristinom odvijaju se više na neverbalnom principu. Njihove geste podsjećaju na geste pubertetlija, samo nekoliko godina kasnije”, kazao je upravnik Kagan.
18-godišnja Kristina stalno u ruci drži stari smartfon. To je njen prozor u svijet na drugoj strani, u njenom gradu Donjecku. Mihael se raduje novoj lopti za fudbal. ”Zamrzivač u kojem se mališan nalazi bio je isključen”, dodaje upravnik doma Aleksej Kagan.

To im je priznao, ali tek kad su ga zamalo htjeli dati na državnu zaštitu.

“Sedmicama ga nismo mogli kontrolisati, čovjek mu ništa nije mogao reći. On nije poznavao nikakvih pravila. A onda je jedna od naših vaspitačica ipak uspostavila kontakt s njim. I dječak je ispričao svoju priču”, govori upravnik Kagan.

Nakon propadanja došao je rat

Alkoholizam, zapostavljanje djece, društveno propadanje. U regiji uglja i čelika Donbasu to je bila svakodnevica već prije rata. “Oligarsi su poduzeća samo iskorištavali i nikad nisu nešto u njih investirali”, kaže župnik Ralf Haska iz njemačke evangeličke crkvene zajednice Svete Katarine u glavnom gradu Kijevu, koji podržavai dječji dom u Krasnoarmijsku. Sad već godinu dana uz to ljude muči rat i izbjeglištvo. Prema navodima UN-a gotovo milion Ukrajinaca je napustilo svoje domove.

Otišli su ili u Rusiju, ili prema Kijevu ili još dalje na zapad, u bogatije krajeve Ukrajine.
“Još imam dovoljno prijatelja u Donjecku, naravno mnogi su napustili grad, ali još uvijek ih je dovoljno ostalo”, uvjerena je Kristina.

A sad u gradu vlada i primirje, “ne puca se više tako često”. Grad se ponovo obnavlja, njene prijateljice ponovo dobijaju novac, u Donjeck se vratio život, to one stalno ponavljaju preko telefona.
“Ali, kako je stvarno stanje ni ja ne znam”, priznaje Kristina. Za sve je više kriva vlada u Kijevu, misli ona nakon svih tih razgovora i komunikacije preko interneta. Na pitanje da joj sad ipak pomažu na ukrajinskoj strani fronta, Kristina sliježe ramenima. Nije sigurna, šta je ispravno, a šta pogrešno.

Logorovanje na Krimu

U hodniku dječjeg doma vise fotografije iz boljih vremena. Vragolasti pogledi djece i mladi na plaži.
“Jednom u godini uvijek idemo na logorovanje na Krim”, kaže upravnik doma Aleksej Kagan.

“Idemo”, kaže on i zasad ne želi misliti na to da logorovanje dugo neće biti moguće nakon što je Rusija prošle godine aneksirala to idilično ostrvo u Crnom moru i da trenutno tamo proširuje svoju vojnu bazu.
“Ukrajina je odlučila približavati se Evropi.

Prije više od godinu dana, “revolucijom dostojanstva” na Majdanu u Kijevu i brojnim drugim gradovima…”, kaže na rastanku ispred dječjeg doma, na loše popločanoj stazi na kraju ulice u kojoj su uredili svoj mali dom za nezbrinutu djecu.

Drveće u vrtovima kuća je procvjetalo, kuće ne izgledaju drukčije nego u drugim siromašnim krajevima.

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Mektić u nevjerici šta Dodik radi: Ljudi ovo je stanje potpunog haosa, ne može to činiti

- Policiji se nadležnosti mogu nametati samo zakonom, a ne kako Dodik kaže izdali smo (usmeno) uputstvo o ponašanju...

Možda vas zanima i ovo