Dragan Mioković, penzionisani policajac i svjedok na haškim suđenjima ratnim zločincima, među kojima je Radovan Karadžić, aktivan je na Twitteru. On se osvrnuo i na, kako je naveo, “to nešto, pretenciozno nazvano izvještajem o stradanju Srba u Sarajevu”.
Mioković je, naime, od 1992. do 1995. obavljao uviđaje i učestvovao u stotinama istraga granatiranja i snajperisanja po Sarajevu, gdje je u 1.425 dana sa položaja Vojske RS ubijen više od 11.000 ljudi među kojima je 1.600 djece. Njegov Twitter post prenosimo u cijelosti:
– Nije bila blokada, nego opsada Sarajeva.
Opsadu je isplanirala i realizovala JNA iz vrlo jasnih vlastitih vojnih i političkih pobuda, tako da je teza o sprječavanju agresije na RS iz Sarajeva – suluda.
Potpuno proizvoljno, ničim adekvatno potkrijepljeno i netačno, u izvještaju se navodi podatak o 3.200 smrtno stradalih Srba u dijelu Sarajeva koje je tokom opsade bilo pod kontrolom ARBiH.
Tokom opsade Sarajeva, na području svih 10 predratnih opština koje su pripadale Sarajevu, znači, uključujući i one koje su sve vrijeme opsade bile pod kontrolom VRS, na razne načine je smrtno stradalo 1.210 Srba.
U redovima ARBiH i MUPRBiH, tokom opsade Sarajeva u borbama je poginulo 235 Srba koji su branili Sarajevo.
U redovima VRS koja je opsjedala Grad, poginulo je u istom periodu 2.235 Srba.
Zbirno, u dijelu Sarajeva koje je bilo pod opsadom VRS, smrtno je stradalo 2.697 Srba koji su prije rata, po popisu iz ‘91. bili stanovnici Sarajeva. Od tog broja, 235 je branilaca i 2.235 vojnika VRS koji su poginuli u borbenim destvima, i 227 civila srpske nacionalnosti. Iza svakog gore iznesenog broja stoje imena i prezimena žrtava, vrijeme, mjesto i način pogibije, što je lako provjerljivo i dostupno na internetu.
Izvještaj ni jednom rečenicom ne problematizira činjenicu da je srpska vojska sve vrijeme opsade djelovala po gradu iz svih oruđa i oružja, iako su znali da je tu, sve vrijeme opsade, bilo nekoliko desetina hiljada Srba.
Nijednim relevantnim dokazom u izvještaju nije potkrijepljen proizvoljno iznesen, i netačan podatak o 211 logora za Srbe u Sarajevu u tom periodu.
Niko relevantan nikada nije sporio činjenicu da je bilo slučajeva odvođenja ljudi srpske nacionalnosti na različite lokacije gdje su maltretirani, fizički zlostavljani, a bilo je, nažalost, slučajeva kada su neki od tih ljudi i ubijeni.
Postoje relevantni pokazatelji da su takvi slučajevi istraživani, kako tokom tako i poslije rata.
Kazani su krvavo prljava mrlja na obrazu Sarajeva koje se branilo i odbranili časno, oni su bili eksces proizveden manijakalnošću jednog čovjeka i nekolicine njegovih sljedbenika, kao i nespremnosti politike da se suoči sa činjenicom da zločinaca ima i među nama, i to, blagovremeno, sasječe u korijenu, a ne urnek ponašanja i postupanja, čak ni ogromne većine pripadnika brigade kojom je taj monstrum komandovao. Dapače.
ZAKLJUČAK:
Izvještaj nije rađen za i zarad (srpskih) žrtava, nego predstavlja pokušaj ozvaničenja novog mitskog konteksta za Sarajevo, koji kao takav treba poslužiti kao kontrapunkt pomno planiranim i strateški vršenim zločinima, prvo JNA a onda VRS širom BiH, od Bijeljine, Zvornika do Brčkog i Prijedora, ali prije svega, genocidu počinjenom u Srebrenici.
Volio bih da griješim u procjeni da će citati iz ovog, na 1.300 strana ispisanog pamfleta, praktično, laži sazdane na brižljivo selektiranim poluistinama, vrlo brzo postati “argumenti” koje će republičkosrpska ali i prekodrinska politička elita, posebno ona zadužena za inoposlove, početi ispaljivati na sve četiri strane svijeta na dnevnoj bazi” – napisao je Mioković.