Nedjelja, 11 travnja, 2021

Ekskluzivni intervju sa Sandom Dubravčić, klizačicom koja je prije 30 godina zapalila Olimpijski plamen u Sarajevu

Nemojte propustiti

Foto: Arhiv
Foto: Arhiv

U životu postoje događaji i trenutci koje nitko i ništa ne može izbrisati, vjerojatno jer se vezuju za emocije, a već je poznato da emocije najduže pamtimo. No, ako moramo izdvojiti prošlost Sarajeva, a da ne spominjemo rat, onda sigurno prvo što nam pada na pamet jesu Olimpijske igre. Događaj koji je tadašnju državu koja je odlično funkcionirala umreži zbog jednog cilja- široj javnosti predstaviti dušu Sarajeva, koja se samo nekoliko godina kasnije ranjena, ali ne i izbrisana.

Danas, 30 godina poslije mnoge stvari su se promijenile. Sarajevo više nije dio tadašnje države, granice koje tada nisu postojale danas se ističu kao veoma važne, zime više nisu iste, no sjećanje prema vremenima kada su svi bili jedno i dalje su ostala ista, je li to zbog one duše koja je ostala nepromijenjena ili ne, manje je važno.
U predivnom ambijentu restorana novootvorenog hotela Colors Inn, sjećanje na 8. veljače 1984. godine pokušali smo oživjeti s jedinom hrvatskom klizačicom koja je upalila Olimpijski plamen, osobom koja je svojim poduhvatom u 15:44 minute ispala stranice povijesti sporta u Sarajevu, gđo. Sandom Dubravčić-Šimunjak.
U nastavku teksta, Bh-index portal vam donosi ekskluzivan intervju povodom obilježavanja 30. rođendana Olimpijskih igara u Sarajevu.

Kad publika čuje Vaše ime, odmah se sjete lijepih i divnih vremena, kada su mnogo toga znali o Vama. S toga, recite na samom početku nešto o sebi što naši čitatelji sigurno ne znaju?

Čitajući vaša pitanja moram priznati da i vi puno toga o meni znadete, vjerujem i ljudi koji su me pratili. Što reći da sam udata, majka jednog djeteta od 20 godina, također sada studentice medicine Sveučilišta u Zagrebu, da sam specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije, radim u KB Sveti duh u Zagrebu, doktor sam znanosti, primarijus te viši znanstveni asistent na med. fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1998. god med. savjetnik Međunarodne klizačke federacije. Tijekom klizačke karijere, 9x prvakinja Hrvatske i Jugoslavije, sudjelovala na 8 EP i 6 SP te 2 OI. Za bivšu državu osvojila sam prvu medalju u zimskim sportovima na EP 1981. god. u Innsbrucku, AUT, 5x prvakinja “Zlatne piruete” Zagreba, a na “Zlatnoj pirueti” koja je održana neposredno prije OI, u 11.mj.1983. pobijedila sam aktualnu svjetsku prvakinju te sam upravo zahvaljujući tim rezultatima izabrana da budem posljednja nositeljica olimpijske baklje i upravo mi je zato pripala čast da upalim olimpijski plamen. Vjerujem da nije poznato da sam na olimpijskim igrama nastupala na klizaljkama koje su financirali moji roditelji, a ne klizački savez niti olimpijski odbor

Cijelu priču o Vama ne možemo a ne započeti sa davnom ’84. god. Kada ste sjetite te godine, što Vam prvo pada na pamet? 

1983. godine upisala sam Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i bavila se mišlju da prekinem s aktivnim bavljenjem sportom. Upravo radi ZOI u Sarajevu, ostala sam još godinu dana u sportu i moram priznati da mi je čast paljenja olimpijskog plamena opravdala tu moju odluku. 1984. godinu pamtit upravo po tom događaju koji predstavlja krunu moje klizačke karijere. To je ogromna čast, koja je urezana u mom srcu i koju nikada ne mogu zaboraviti.

Biti jedina hrvatska sportašica koja je imala čast upaliti Olimpijski plamen je zaista nešto posebno? Kako ste se tada osjećali, s obzirom da Vam je povjeren odgovaran zadatak? 

Osjećala sam se presretno, ushićeno i počašćeno. Rijetki su sportaši koji se mogu pohvaliti da su upalili olimpijski plamen, a k tome ako se doda da sam prva žena u povijesti kojoj je ta čast pripala, moram priznati da je uspjeh i ponos još veći.

Osim zadatka koji Vam je povjeren, te godine na Olimpijskim igrama ste osvojili ste i 10. mjesto. Koliko je to bilo važno za Vas s obzirom na već spomenuti zadatak koji Vam je bio povjeren?

Sada kada gledam na osvojeno 10. mjesto na ZOI, moram priznati da sam mogla postići i bolji rezultat da je bilo više razumijevanja od strane Olimpijskog odbora i Klizačkog saveza. Pošto je klizačko natjecanje bilo na programu na samom kraju Igara, 2 sam tjedan bila u Sarajevu, a uvjeti za trening nisu bili takovi kakove sam mogla imati u Zagrebu. Trebala sam se vratiti u Zagreb nakon otvaranja Igara, u miru trenirati i pripremati se, ali tadašnja vlast nije za to imala razumijevanja. Vjerujem da bi rezultat bio puno bolji da su poslušali savjet mojih roditelja. Međutim razumijevanja nije bilo što je rezultiralo osvajanjem tog mjesta.

1980. godine sudjelovali ste i natjecali se također na Olimpijskim igrama u Lake Placidu, gdje ste osvojili 11. mjesto. Po čemu se razlikuje Olimpijske igre u Sarajevu od Olimpijskih igra u Lake Placidu, u organizaciji, ili nečemu drugome? 

Sarajevo je živjelo za ZOI – svi stanovnici grada, od onog malog čovjeka, preko volontera do članova org. odbora srcem, dušom i tijelom omogućili su da Sarajevo bude odličan domaćin Igara. Bile su to humane i tople igre, gdje su svi ljudi bili dobrodošli i svatko tko je bio u Sarajevu te godine sa sjetom se sjeća predivnih dana provedenih u gradu. Toga nije bilo u Lake Placidu.

Nakon 30 godina ponovno ste bili u Sarajevu? Kakav je osjećaj sada? Sarajevo ostalo isto?

Osjećala sam se dobro došlo u Sarajevo. Jako sam se iznenadila i bila sretna kada su me ljudi u gradu zaustavljali na ulici, zaželjeli mi dobrodošlicu i željeli se sa mnom slikati. Toplina i srdačnost Sarajlija osjećala se gdje god sam se kretala. Moram zahvaliti Olimpijskom odboru BiH koji me pozvao da budem dio svečanosti, a također se i zahvaliti gradonačelniku Sarajeva gosp. Ivi Komšiću koji je supruga i mene srdačno primio i s nama prošetao gradom. Stvarno sam bila sretna i vesela što me Sarajevo nije zaboravilo, a to što sam doživjela nisam doživjela niti u vlastitom gradu gdje živim i radim.

Danas ste uspješna liječnica, te članica Medicinske komisije međunarodne klizačke organizacije i sutkinja na međunarodnim klizačkim natjecanjima. Zbog čega ste baš izabrali da Vaš životni poziv bude medicina, zbog majke i oca koji su također liječnici ili?

Odrasla sam u liječničkoj obitelji te je očito da sam taj poziv i radi toga odabrala. Oduvijek je moje obrazovanje tijekom cjelokupne klizačke karijere bilo na prvom mjestu, nakon toga su bili jezici, a sport je bio na zadnjem mjestu. Suprug je također liječnik, doc. prim. , doktor znanosti, specijalist otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata, a eto i kćerka se odlučila na ovaj izuzetno humani i teški studij. Međunarodni sam sudac u klizanju, ali kako sam 1998. godina postala medicinski savjetnik klizačke federacije, članica sam vijeća te federacije pa moj sudački poziv u tom sportu sada je u fazi mirovanja. Takova su pravila ISU-a (International skating union).

1. februara ponovno ste proživljavali istu stvar, doduše ne među tolikom publikom, no svejedno? Kakav je osjećaj bio, opet trema ili?

Treme nije bilo niti 1984. godine, što se može vidjeti na svim snimkama otvaranja ZOI. Trčeći među sudionicima otvaranja igara, kao i među svim natjecateljima, ležerno sam pretrčala Koševo, mahnula poznatima koje sam vidjela i vrlo sigurno i ponosno pretrčala 98 stepenica praćena olimpijskom zastavom te upalila olimpijski plamen. Tako ni sada nije bilo treme, osjećaj je bio prekrasan, i ideja olimpizma koja je spojila 1984. i 2014. bila je odlična. Također mi je drago da će Sarajevo 2017. biti domaćin EYOF-a, da će se olimpijska borilišta obnoviti i da će sportski duh mladih ponovno biti u gradu gdje sam ja kao studentica osjetila ono što znači citius, altius, fortius.

U Hrvatskoj ste poznati i po nastupu u poznatom hrvatskom show-u “Ples s zvijezdama”, kakvo je tu iskustvo? Kako je bilo plesati na parketu, a ne na ledu? 

“Ples za zvijezdama” – Strašno puno mi znači da smo došli do finala, najviše zahvaljujući publici jer je prepoznala našu zanesenost, ljubav prema plesu, kao i spontanost. Publika je shvatila da je to show i očito smo im se sviđali kao par, a neki su komentirali da smo Nicolas i ja sve više sličili. Od samog početka između Nicolasa i mene stvorila se pozitivna vibra, kao i apsolutno svih stručnih, toplih i divnih ljudi koji rade u Plesnom centru Zagreb. Do kraja showa smo došli i zbog mukotrpnog rada, (u početku smo plesali dva sata, da bi poslije prešli na četiri), Nicolaovih koreografija i moje ljubavi prema plesu. Boljeg i stručnijeg trenera i partnera nisam mogla dobiti. Mislila sam da je cijela ova priča puno jednostavnija, a ovo što smo mi svi, kao zvijezde showa, postigli je tzv. „ instatnt“ ples – jer se svakom pojedinom plesu nismo imali vremena u potpunosti posvetiti, ali smo postigli ogromni napredak u 3 mjeseca. Nastavila sam plesati i dalje, u Plesnom centru Zagreb kod Nicolasa 2x tjedno, i moram priznati da sam otkrila veliku ljubav prema tom neolimpijskom sportu. Što bi bilo da sam bila plesačica, a ne klizačica… to nikada neću saznati.

U iščekivanju događaja koji je se ponovno desiti u Sarajevu, na kojem će natjecanje gledati 640.000 gledatelja, biti više od 7.825 akreditiranih novinara, fotoreportera i drugog pomoćnog osoblja iz 41 zemlje, događaj koji će izvještavati za 769 redakcija. Zabilježiti i sudjelovanje više od 67 radio postaja i TV kompanija koje će emitirati 514 sati TV programa, a prema procjenama, gledati oko dvije i po milijarde gledalaca širom svijeta, baš kao što je to bilo, 1984. godine.

Dok se to ne dogodi ponovno u Sarajevu, oživljena uspomenama na kraju našeg razgovora, svim našim čitateljima gđa. Sanda je poželjela puno sreće, zdravlja, ljubavi ali i svega ono što svatko sebi želi, dok će ostalo doći samo po sebi.

Razgovarao: Josip Milanović

(Bh-index)

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Vlasnici sarajevskog fast fooda “Otrov” preminuli od koronavirusa

Studenti su ovaj fast food zvali "Otrov", a znali bi kazati da iako jedu kod "Otrova", tu se niko...

Možda vas zanima i ovo