Petak, 30 srpnja, 2021

Hari Varešanović: Krajem osamdesetih pomalo sam bio nemiran, liječio neke komplekse…

Nemojte propustiti

Trideset godina grupa Hari Mata Hari proslavit će u Lisinskom 1. juna koncertom “Glazbena trilogija”, a Hari Varešanović ispričao nam je zašto je sretan što mu djeca nisu muzičari, zbog čega je odbijao pjesmu “Prsten i zlatni lanac” koja je poslije postala hit – piše Večernji list

Misao o muzičkom kolažu kojim bi publici predstavio glazbu koju on voli i koja je utjecala na njegov glazbeni put dugo se vrzma po glavi Hajrudina Harija Varešanovića, a proslava 30. rođendana njegove grupe Hari Mata Hari pokazala se idealnom prigodom da publiku, ali i sebe počasti pjesmama koju su mu prirasle srcu. Kako je zamislio koncert “Glazbena trilogija”, koji će 1. juna održati u zagrebačkom Lisinskom, zašto je sretan što mu djeca nisu postala glazbenici i umara li ga nomadski način života, kazao nam je u intervju.

Kako ste zamislili koncert “Glazbena trilogija”?

Dugo sam sanjao da publici predstavim tri glazbene komponente koje su mi najdraže i koje su kroz 30 godina karijere ušle u moje srce. Ovaj muzički kolaž osmislio sam tako da u prvom dijelu prezentiram pjesme koje sam volio i koje su mi bile inspiracija i omogućile mi da uopće počnem sanjati o karijeri pop-zvijezde. Koje su to pjesme, do koncerta ću zadržati za sebe. Drugi je dio koncerta sevdah na moj način, ja sam iz sevdalinske familije jer je moj djed bio autohtoni sevdalija i učitelj svih doajena moderne sevdalinke. Dosta sam od djeda učio i zahvaljujući njemu zarazio sam se prvim tonovima čarobne stvari koja se zove muzika. Treći segment koncerta moji su najveći autorski hitovi uz koje sam se proslavio. Nisam siguran hoću li imati goste na koncertu, mislim da ću goste pozvati na koncertnu promociju novog albuma na jesen.

Dakle, novi album je gotov?

Sada sam izbacio singl “Stara ljubav” i to je najava albuma koji je uskoro gotov, ali jako sam spor i imam veliku autorsku autocenzuru pa pišem, brišem, pišem, brišem, unedogled popravljam, danas se oduševim, a već mi se sutra ne sviđa što sam napisao. Ali velike stvari uvijek se dugotrajno rade, pa i Leonardo da Vinci je Mona Lisu radio sedam godina i ona na kraju postala najčuvenija slika svih vremena.

Imate li naviku objavljivati pjesme kojima niste bili zadovoljni na prethodnim albumima?

Kad napravim deset novih pjesama i iscrpim autorsko zadovoljstvo novoga, onda se okrenem iza sebe da vidim što sam radio na prošlom albumu i često shvatim da su mi ostale neke fantastične pjesme. Zašto mi se u tom trenutku nisu svidjele ili ih nisam završio, tko zna, ali uvijek ostane refren ili dio pjesme koji adaptiram i iskoristim za novu pjesmu.

Da možete, biste li nešto promijenili u karijeri ili životu?

Kad se vidim kako sam izgledao prije 20 godina, smijem se, radio sam minival, bio neuredan, ali sve dolazi u svoje vrijeme. Najviše volim ove svoje godine i to je prirodno, čovjek ima svoju razvojnu putanju. Postoji puno stvari koje bih redizajnirao, ali ne zato što ih se sramim, nego je to moja osobina. Sve bih promijenio, od stana koji sam kupio, namještaja koji sam izabrao, auta koji sam vozio, frizure koju sam nosio, ja sam čovjek koji je stalno nezadovoljan sobom. Ali svoju suštinu ne bih nikad mijenjao, ne bih nikad mijenjao ni svoju dobrotu, glas i zdravu pamet, samo bih forme mijenjao.

Balade su obilježile vaš put, niste nikada razmišljali o, recimo, društveno angažiranim pjesmama?

Nisam pisao društveno angažirane pjesme jer sam živio u socrealizmu. Živio sam u srednjoj klasi, imao sam svega i ništa nisam imao, imao sam svega jer mi ništa nije trebalo, trebala mi je samo muzika i moja gitara i to je bilo jeftino. Mene nije morilo neimanje, bio sam bezazlen kao dječak, živio sam u svijetu svojih pjesama ljubavi, romantike i zaljubljenosti. Osnovni razlog zašto sam počeo pjevati na tulumima bio je da osvojim djevojke, bilo je bitno da imam levisice i starke, ništa više nije bilo bitno. Mi muškarci smo lovci i ženama pokazujemo što smo napravili, moramo im donijeti lovinu i zato sam ja uvijek zbog djevojaka i ljubavi između muškarca i žene stvarao takve pjesme, ali ne podcjenjujem alternativne i društveno angažirane pjesme jer je bilo divnih mojih kolega koji su na tome napravili karijeru. Azru su tako slušali muškarci s pivom u rukama, a Hari Mata Hari je imao 90 posto ženske publike. Sve je to muzika, na kraju smo se i ja i Johnny htjeli svidjeti nekome i našli smo svoju publiku.

Nikada niste skrivali razloge razvoda od prve supruge, niste se bojali priznati životne greške.

Nikada se nisam sramio ni skrivao svoj život, ali nisam tome pridavao marketinški značaj, niti bih se 50 puta sastavio i rastavio samo da osvanem na naslovnim stranicama novina. Suština mog rada uvijek je bila dobra pjesma i pjevanje, trudio sam se u tome, nisam izbjegavao govoriti o tome što mi se u životu događa, ali javnost i publiku nisam volio time opterećivati, prijatelje da, ali publiku ne. Nisam ni imao turbulentan život, kad su bile budalaste godine, budalasto sam se ponašao, bio sam tema i nekih žutih tiskovina krajem 80-ih godina kada su na svakog slatkastog pjevača padale djevojke, bio sam tada i malo nemiran i liječio svoje komplekse, ali sve je to normalno.

Jesu vaša djeca, kći Nađa te sinovi Damir i Mak, naslijedila glazbeni gen, bave li se oni muzikom?

Hvala Bogu, nemaju veze s muzikom. Mislim da, kad bi mi kći pjevala, možda bi se govorilo: pa što ona glumi, otac joj je pjevao bolje. Moja djeca imaju svoj život i zašto da ga ne obogate svojim snovima i ostvarenjima svojih snova. Oni su odabrali medicinu, informatiku i sport kao svoje pravce, ja neću gurati ništa, ali ću ih podržavati u svemu. Nađa je liječnica i u Njemačkoj je na specijalizaciji za anesteziologa, jedan mi je sin u informatici, a drugi završava Kineziološki fakultet. Moj je zadatak kao oca podržavati njihove snove i ne bušiti njihove balone želja. Ne liječim svoje snove na njihovim dječjim snovima.

U žiriju ste showa “Pinkove zvjezdice”, zašto ste pristali biti dio showa?

Bio sam skeptičan i prestrašen kad sam ušao u to, ali kupila me činjenica da je to talent-show za djecu i nisam mogao odbiti. Prije toga sam bio veliki protivnik glazbenih showova jer smatram da natjecatelji nisu centar zbivanja tih emisija, nego samo kolateralna šteta marketinškog dijela takvih emisija. Razlika je s djecom ta što je lijepo ostvarivati snove ljudi koji imaju 11 godina jer u tim godinama dijete ide ili na ulicu ili negdje drugdje pa nek’ pjeva i nek’ glumi u toj dobi jer nije bitno što će postati kasnije. Ostali showovi u kojima sudjeluju ljudi od 30 ili više godina nisu dobar potez. Naime, ne znam li je dvoje ljudi u svijetu tijekom godina prikazivanja svih tih talent-showova postalo zvijezdom, a ti showovi izrodili su 200 zvijezda. Dakle, to nije način i put za uspjeh. Mislim da je pravi način raditi svoje pjesme, svoju autorsku glazbu i izraz te razmišljati o svojoj karijeri koju ti nitko neće napraviti ako je sam ne napraviš.

Kažete da živite na relaciji Beograd – Sarajevo – Zagreb – Njemačka, je li vam dosadio nomadski život?

Kao da ste prisluškivali jedan moj privatni razgovor u kojem sam izrazio nevjerojatnu tugu što moram u 55. godini raditi i požalio sam se da me sve više umaraju odsustva od kuće, umaraju me putovanja. Sve se više vozim avionom, sve manje autom, ulazim u godine kad mi i kralježnica malo otkazuje i umor me svladava. Ali onda se probudim ujutro i kažem sam sebi: “Pa što bi htio čovječe, želiš li sad ići raditi u rudnik ili pekaru, pa Bog ti je dao ono o čemu si sanjao od djetinjstva, šuti i pjevaj”. Umorim se, ali prođe me za pet minuta kad pogledam stvari iz ove perspektive.

Koliko vam je u tim trenucima važna podrška supruge Jasminke i djece?

Naravno da je važna podrška obitelji, ali najvažnija je podrška samog sebe. Uvijek sam imao podršku prijatelja i kruga obitelji, najviše se sviđam njima i to je najvažnije. Bitno je da te netko digne kad padneš jer svi smo svaki treći dan u nekom svom blatu, metaforički govoreći, i dobro je kad ti netko pokraj tebe kaže: “Ma sve je u redu.” Samopouzdanje je pola uspjeha, čak i u mojim godinama.

Uz koju pjesmu vas veže neka posebna anegdota ili priča?

Sve moje pjesme nastale su radom i kombinatorikom najboljih stvari i ideja, borbom ekipe i suradnika i mene kao autora da to bude još bolje. Svaka pjesma ima neku neobičnu priču, evo na pamet mi pada pjesma “Prsten i zlatni lanac”, možda jedan od mojih najvećih hitova. Na početku nisam pristao otpjevati tu skladbu i izgovor mi je bio da je tekst nekako jeftin i nije bio na nekom mom romantičnom sofisticiranom nivou. Jedva su me nagovorili da je pjevam. Eto, to je dokaz koliko čovjek može biti glup.

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Od ovog vikenda nova pravila za ulazak u Njemačku?

"Pojačanim putovanjem rizikuje se da se taj trend preokrene”, navodi se u dokumentu Ministarstva. Svi putnici koji dolaze u Njemačku...

Možda vas zanima i ovo