O kvaliteti, broju i vrstama medicinskih, odnosno nemedicinskih kadrova u javnom zdravstvu govori se već dugi niz godina. Posebno je diskutabilan famozni višak zaposlenih kadrova u ovom sektoru, o čemu su često govorili mjerodavni.
Tako je ministar zdravstva Kantona Sarajevo Eldan Lokmić u Oslobođenju svojevremeno kazao da se s vremena na vrijeme politički zloupotrebljava zaključak da postoji višak zdravstvenih radnika i takozvanog nepriznatog kadra. Lokmić je također kazao da se ovim pitanjem, koje se inače provlači već 15 godina, vješto manipuliše.
Stari standardi
“Bivši direktor JU Dom zdravlja KS-a Slobodan Trninić smijenjen je na način da se manipulisalo nepriznatim kadrom i pričom kao da je Trninić primio te ljude, a slika je sasvim drugačija. Mi na jednom dijelu imamo neke standarde koji su stari. Naprimjer, na 30 kreveta na Ortopediji imamo jednu medicinsku sestru, u Srbiji je to na 16, a u Hrvatskoj na 12 kreveta. Što bi naša sestra radila duplo više nego neko drugi?
Logično je da onda direktor primi još jednu medicinsku sestru i ona bude taj nepriznati kadar, jer kod nas je norma puno veća nego što je to u svijetu. Ta medicinska sestra mora otići na odmor ili na porodiljsko i onda nam opet treba jedna sestra i onda kada i treću zaposlimo, kažu nam šta će vam ona kada imate već jednu koja je nepriznati kadar. Nama su problem stari standardi koje smo počeli mijenjati, krenuli smo u novu sistematizaciju i standardizaciju i ona do sada nije rađena jer smo na drugoj strani imali limitirane izvore finansiranja”, pojasnio je tada Lokmić.
On je naglasio da u sarajevskom zdravstvenom sistemu nedostaje 15 oftalmologa, nekoliko otorinolaringologa, 30 ginekologa i veliki broj radiologa, jer niko u zadnjih pet godina nije davao specijalizaciju.
“Na birou za zapošljavanje imamo stotinu doktora, a mi ćemo dati 119 specijalizacija i nama fali 19 doktora. U isto vrijeme dekan Medicinskog fakulteta prima 80 studenata, umjesto da ih bude 280. Politika zdravstva se kod nas naopako vodila, uz to ide i priča o višku kadra, a ja odgovorno tvrdim da ga nema. Neće biti zaustavljeno primanje radnika ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi i neće biti pretjeranog zapošljavanja, ali će biti jedan kontinuitet”, kazao je tada Lokmić.
Prema podacima Zavoda za zdravstveno osiguranje FBiH, u zdravstvenom sektoru ovog entiteta u 2013. godini bilo je 30.929 zaposlenih, što je za 1,7 posto više u odnosu na 2012. s tim što je broj medicinskih radnika povećan za dva posto, a administrativnih i tehničkih za 2,2 posto. Od ukupnog broja zaposlenih u zdravstvenim ustanovama, uposlenika zdravstvene struke bilo je 22.206 ili 73,66 posto, dok je administrativnih, tehničkih i ostalih nemedicinskih radnika bilo 7.940 ili 26,34 posto.
Kičma zdravstva
“Povećanje broja zaposlenih evidentirano je kod svih medicinskih kadrova, dok je smanjen broj samo farmaceuta specijalista. U strukturi zaposlenih administrativne i tehničke struke najveće povećanje je iskazano sa VSS, VŠS, SSS i kvalifikovanih radnika, a smanjen je broj visokokvalifikovanih radnika tehničkih zanimanja i nekvalifikovanih radnika”, navodi se izvještaju Zavoda za 2013. godinu.
Troškovi za plate i naknade u zdravstvenim ustanovama FBiH u 2013. iznosili su 691.375.312 KM, što je 46,66 posto od ukupne strukture rashoda i bilježe rast od 2,4 posto u odnosu na 2012.
“Ako se uzme u obzir podatak da je broj zaposlenih u zdravstvenim ustanovama u 2013. porastao u odnosu na 2012. za 1,7 odsto, može se zaključiti da su plaće u prosjeku na nivou Federacije BiH neznatno povećane”, piše u izvještaju.
Trenutno postoje 162 ljekara na 100 hiljada stanovnika, što znači da u ovom momentu u BiH nedostaje čak 200 hiljada ljekara, kaže za Dane predsjednik Liječničke komore FBiH Harun Drljević. On ističe da je trenutni broj ljekara u opadanju jer mnogi od njih, posebno mladi ljekari koji su najplemenitiji i najkvalitetniji kadrovi, odlaze u razvijenije zemlje u potrazi za plaćenijim poslom. Standardi Evropske unije, kaže on, propisuju 362 ljekara na 100 hiljada stanovnika, čime se postiže optimalan odnos za liječenje svih građana.
“To znači da kada bude trebalo preuzeti zdravstveni sistem ove države, jednostavno neće biti takvog kadra koji će to učiniti. Ostaje nam vremešan i poprilično istrošen ljekarski kadar, ostaje nam zdravstveni sistem koji je vrlo skroman i koji je po evropskom indeksu među zadnjima u Evropi”, pojašnjava Drljević.
Ukoliko želimo unaprijediti zdravstveni sistem, kaže on, onda se kompletna situacija u ovom sektoru mora sagledati na realan način, posebno sa demografskog aspekta starenja.
“Mi postajemo staro društvo, što znači da polako vučemo patologije koje su vezane za stariju životnu dob. To su maligna, degenerativna i hronična oboljenja, tako da ćemo u budućnosti imati zdravstveni sistem koji to neće moći pratiti. Ljekarski korpus kao kičma zdravstva je značajno ugrožen i mi nemamo dovoljno ljekara da izvuku državu iz situacije u kojoj se našla”, naglašava Drljević i dodaje da mora postojati čvrst politički stav o tome kakav zdravstveni sistem BiH može priuštiti.
Zadovoljavajuće stanje, kada je u pitanju dovoljan broj kadrova, tamo je gdje postoje veliki klinički centri i medicinski fakulteti, a to su Sarajevo i Tuzla, dok Livanjski, Zapadnohercegovački, Srednjobosanski i Goraždanski kanton pate od hroničnog nedostatka ljekara, što bi nam se moglo obiti o glavu, upozorava Drljević.
Normativi i standardi
“Situacija u Sarajevu je mnogo bolja nego u Livnu, Orašju i Goraždu. Mi nemamo ujednačenu distribuciju ljekarskog kadra, tako da se zdravstveni sistem ponaša vrlo diskriminatorno. Dok je u velikim centrima pacijentima pružena znatno bolja medicinska skrb, za druge kantone to nije slučaj. Federalno ministarstvo zdravstva trebalo bi ujednačiti zdravstveni sistem FBiH koji se mora gledati cjelovito, a ne samo kroz prizmu pojedinih kantona koji finansijski i materijalno bolje stoje u odnosu na ostale. Standardi se moraju sačiniti na osnovu onih kantona koji nemaju takve uslove”, pojašnjava Drljević.
Jedan od razloga, pojašnjava Drljević, nepostojanja dovoljnog broja ljekara u navedenim kantonima jeste što ljekari uvijek gravitiraju ka kliničkim centrima i gradovima gdje mogu napredovati u karijeri i gdje su uslovi života mnogo bolji od manjih sredina. Zbog toga je, smatra on, potrebno izraditi stimulativnu politiku koja će materijalnim interesom zadržati ljekare u manjim sredinama.
“Liječnička komora je dala izrazito negativno mišljenje na standarde i normative u zdravstvu koje treba da piše struka, a ne neka elitna i nepoznata grupacija koja ima ekskluzivitet na to. Standarde i normative koji su objavljeni krajem prošle godine doživljavamo vrlo tragično. Oni kroje kapu čitavom zdravstvenom sistemu i postavljeni su tako da su pojedine zdravstvene ustanove potpuno diskriminisane u određenim pitanjima, dok su druge stimulisane. Pojedine službe i razvojni pravci su isto tako stimulisani ili destimulisani”, kategoričan je Drljević.
Stoga će, kaže on, Komora zahtijevati učešće u donošenju novih standarda i normativa jer postojeći nisu upotrebljivi i obiluju brojnim nejasnoćama. Osim Komore, primjedbe su dolazile od samih zdravstvenih ustanova, kliničkih centara, te iz porodične medicine koja smatra da su standardi katastrofalni za njihov budući razvoj.
“Iz federalnog Ministarstva su od nas tražili da se u roku od pet dana izjasnimo o ovim standardima, što je neprihvatljivo. Radi se o debeloj knjizi koja je objavljena bez znanja medicinske akademske javnosti koju je radila elitistički odabrana grupa i koja je to nama servirala zdravo za gotovo. Naše primjedbe su proslijeđene Ministarstvu i mi ostajemo pri negativnom stavu. Tražili smo od bivšeg ministra Rusmira Mesihovića da naredbu o poštivanju standarda i normativa stavi van snage dok se ne urade novi standardi i normativi”, stava je Drljević.
On smatra da medicinski fakulteti, više medicinske škole i srednje škole uglavnom školuju ljude koji će završiti na biroima za zapošljavanje.
“Liječnička komora je sugerisala da se artikulira zdravstveni sistem jer se školovanjem bespotrebnih kadrova, koje je inače skupo, ovaj sistem dodatno destabilizira”, zaključuje Drljević.
Dupliranje poslova
Danas u zdravstvenom sistemu FBiH radi 70 posto različitih medicinskih profesionalaca i 30 posto nemedicinskih radnika, kaže za naš list Zijad Latifović, dopredsjednik Sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu FBiH. On smatra da se radi o klasičnoj zamjeni teza kada se govori o višku kadrova u zdravstvu, jer postoje samo loše raspoređeni kadrovi koji u velikom broju slučajeva ne rade svoj posao.
“Mi u Sindikatu smatramo da postoje samo loše raspoređeni ljudi u unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Vrlo često se dešava da imamo dupliranje poslova koje rade određeni kadrovi. Administracija i druge službe u velikim bolnicama trebale bi pomoći medicinskim radnicima kako bi ih rasteretile od birokratije i papirologije, tako da se oni mogu posvetiti svom pacijentu. Vrlo često se dešava da su medicinske sestre opterećene administracijom koja, ustvari, kontroliše čitav proces”, pojašnjava Latifović.
Problem je, naglašava Latifović, što brojne nemedicinske službe u okviru bolnica i kliničkih centara ne rade svoj posao. Tako, kaže on, pravne službe zdravstvenih ustanova prilikom teških saobraćajnih nesreća ne naplaćuju troškove liječenja pacijenata od osiguravajućih kuća putem polisa osiguranja, već se liječenje isključivo reguliše zdravstvenom knjižicom, zbog čega se bespotrebno baca novac drugih zdravstvenih osiguranika, odnosno građana, dok se osiguravajuće kuće na taj način enormno bogate. To bi donijelo velike uštede u zdravstvenom fondu jer ležanje pacijenta u intenzivnoj njezi samo jedan dan košta 1.500 KM.
On upozorava da provođenje ideje javno-privatnog partnerstva u zdravstvenom sektoru predstavlja zabludu jer je mnogo jeftinije kada zdravstvene ustanove imaju vlastite radnike koji rade na obezbjeđenju, tehničkom održavanju, održavanju čistoće itd., nego kada se angažuju privatne firme koje isključivo gledaju kako da što više profitiraju u što kraćem periodu.
“Poređenja u odnosu na susjedne zemlje i one na Zapadu ne pokazuju da se radi o višku osoblja. Svi zaboravljaju da neko pacijentima mora skuhati i donijeti ručak. Da neko mora očistiti poslije njih i da mora postojati obezbjeđenje koje će brinuti o imovini i licima. Vlast na svim nivoima ne poštuje zakonske obaveze jer je Zakon o zdravstvenoj zaštiti propisao da je obaveza osnivača da se brine o investicijskim i tekućim održavanjima kliničkih centara, bolnica, domova zdravlja i ambulanti. To znači da se za održavanje ne smiju koristiti pare od građana koje su kroz doprinose namijenjene za neposrednu zdravstvenu zaštitu, već da osnivač mora sam sufinansirati te stvari”, pojašnjava Latifović.