Putovao sam četiri dana u planinski sjeverozapadni kutak Argentine kako bi razgovarao s čovjekom sa kojeg sam mislio da je najusamljeniji penzioner.
Kada je Chris Haslam platio da posjeti najusamljenijeg čovjeka u Argentini, očekivao je da pronađe život dramatičan kao krajolik.
To nije bio uzbudljiv susret kakvom se nadao. Razgovor nije išao baš najbolje, piše BBC.
Putovao sam četiri dana u planinski sjeverozapadni kutak Argentine kako bi razgovarao s čovjekom sa kojeg sam mislio da je najusamljeniji penzioner.
Ovaj suncem izliječen, sedamdesetogodišnji farmer zove se Don Roberto Placa i živi na obroncima 5.600 metara visoke planine u nedođiji. Iz slomljene plastične stolice ispred njegove niske, slabo opremljene kuće, vide se četiri vulkana, svjetlucava slana pustinja i, u daljini, nasuprot crnog neba, nazubljeni šiljak Cerro del hombre Muerta – Mrtvačev vrh.
Najbliže naselje udaljeno je tri sata, mrazom razbijena staza napuknuta od zemljotresa vijuga kroz Dalijevski krajolik staklenih zidova lave, gudurama iznenadne smrti i jezera zatrovanih arsenikom.
Ovo mjesto nazivaju La Puna, što na Quechua jeziku znači “Opaka zemlja”, i kažu da je mjesto Bog dao vragu da pokaže svoje vještine uređenja. Zbog znatiželje kako i zašto bi neko živio na ovoj prekrasno uznemirujućoj paklenoj zemlji, ono je što me dovelo na ovo mjesto – ali kao što sam rekao Don Roberto je bio tvrdokoran.
On je rođen na ovoj padini i tu živi već 74 godine. Budući da su mu roditelji umrli, on je bio sam, ali život mu je “tranquilo”.
Toplinska varijacija ovdje je najviše na svijetu, s temperaturama od plus 30 do minus 30 stepeni Celzijusa u jednom danu. Mora da se teško nositi s tim.
Don Roberto sliježe ramenima. “To je u redu.”
Što je s pumama? Pitam. Jučer mi je njemački istraživač rekao kako je pronašao jednog od Don Robertovih starijih komšija – koji živi 88 kilometara niz cestu – prikovanog za krevet zbog slomljenog kuka, napola izgladnjelog i opasno dehidriranog, dok planinski lavovi strpljivo čekaju na njegovom pragu da izdahne.
“Pume?” njuši Don Roberto. “To su mace.”
Šta je s hranom?, pitam. “Kada ponestane hrane postanem gladan. Nema problema.”
Zdravlje? “Molim se Bogu i za tri dana sam bolje.”
Nema vremena za dosadu
Samoća? “Ljudi navraćaju cijelo vrijeme,” uzdiše Don Roberto. “Prije samo osam sedmica sam imao posjetitelja.”
Oluje, zemljotresi, klizišta i vulkanske erupcije?
“Napravio sam ponude Pachamami za zaštitu,” kaže Don Roberto, misleći na Inka boginju.
Vodi me kroz svoju baštu. Navodnjena pomoću kanala u koje se slijeva obližnja voda sa glečera, tu raste guava, krompir i avokado.
Da li Don Rigoberto ima radio? Ne.
TV? Ne.
Da li mu je dosadno? Na ovo me pitanje čudno pogleda. “Dosadno? Ja nemam vremena da mi bude dosadno,” kaže on.
Njegova dnevna rutina uključuje okopavanje bašte, molitve i brigu o malom krdu lama, koje su “negdje na pašnjacima tamo pozadi,” kako kaže.
Vrijeme je da se malo poigramo sa prijedlozima kakve viđamo u filmovima.
A to ide ovako: date hipotetsku ponudu za koju ste sigurni da će vaš sagovornik da odbije. A njegovo obrazloženje je vrijedno priče.
“Kada bi vam vlada ponudila novi stan sa centralnim grijanjem u gradu Salti, na dva dana vožnje odavde, sa tekućom vodom i plazma televizorom, da li biste to prihvatili?”
Don Roberto me gleda kao da sam idiot. “Naravno da bih,” kaže on.
Postoji i razlog zašto bi ovaj naoko neuništivi pragmatista prihvatio istog trena ovakvu ponudu. On, naime, nije sam kao što se to misli.
Blizu njegove kuće je susjeda o kojoj ne želi da razgovara. I na ovom mjestu se za nas intervju završava.
Te noći, u hladnoj večeri koju sam proveo u malom restoranu u selu Tolar Grande, 88 milja ka jugu, spoznao sam istinu. Don Robertova susjeda je njegova sestra, kaže mi konobarica, sa kojom nije progovorio 30 godina. Niko se ne sjeća zašto se to desilo, ali oni ne govore više od tri decenije.
Kako izgleda, ništa u knjizi Pachamaminih čini i priča nije moćnije od porodične zavade, prenosi Oslobođenje.