Park Jeon-mi, koja je 2007. sa porodicom pobjegla iz Sjeverne Koreje, shvatila je razmjere ograničenosti života u svojoj zemlji zahvaljujući stranim filmovima, prije svega piratskoj kopiji holivudskog spektakla “Titanik” iz devedesetih godina.
Kada je imala samo devet godina, prisilili su je da prisustvuje pogubljenju majke njene školske drugarice, koja je osuđena zato što je prijateljici pozajmila južnokorejski film. Narod se okupio na velikom stadionu da posmatra izvršenje kazne.
“Ubijena je na naše oči. Stajala sam pored njene kćerke. Cijela škola je prisustvovala”, kaže Park, koja danas ima 20 godina i živi u Seulu, prestonici Južne Koreje.
Radi u neprofitnoj organizaciji “Freedom Factory”, koja ukazuje javnosti na teškoće sa kojima su suočeni oni koji su ostali u Sjevernoj Koreji. Gledanje i slušanje zabranjenih stranih medija smatra se zločinom protiv države, a kažnjava se prinudnim radom, zatvorom, pa čak i smrću. Uprkos tome, popularnost stranih filmova i TV-programa, koji se krijumčare preko granice na USB memoriji ili CD-ovima i prodaju na crnom tržištu, rapidno raste.
“Moji omiljeni filmovi bili su ‘Titanik’, ‘Džejms Bond’ i “Zgodna žena”, ispričala je Park za “Gardijan”.
Sjeća se da je jedna piratska kopija koštala koliko i dva kilograma pirinča, pa su se porodice mijenjale. “Svi smo bili gladni, pa nismo mogli sebi da priuštimo mnogo DVD-a”, objašnjava ona.
Kaže da se bojala da je ne uhvate, ali da nije mogla da prestane da gleda filmove zato što “u Sjevernoj Koreji nije bilo zabave, sve je bilo tako suhoparno i kada bih ih gledala i vidjela nešto novo i osjetila nadu – strah nije mogao da me spriječi da ih i dalje gledam.”
Holivudski filmovi su najviše uticali na njen stav prema domovini.
“U Sjevernoj Koreji sve se vrtjelo oko vođe, sve knjige, muzika i televizija. “Ono što me je šokiralo u filmu ‘Titanik’ bilo je to što je momak dao život za ženu, a ne za državu, nisam mogla da pojmim takav mentalitet”, kaže Perk.
“Druga šokantna stvar bila je što je radnja filma smještena u vrijeme prije 100 godina i shvatila sam da je naša zemlja u 21. vijeku i da još nismo dostigli taj nivo razvoja”, rekla je ona.
Ona ističe da je ljubav prema bilo kome i bilo čemu osim prema severnokorejskom vođi – tada Kim Džong Ilu, koga je 2011. naslijedio Kim Džong Un – bila gušena.
“U sjevernokorejskoj kulturi, ljubav je nešto čega se treba stiditi i niko o njoj nije javno govorio. Režim nisu interesovale ljudske želje i ljubavne priče su bile zabranjene”, kaže ona.
“Tada sam shvatila da nešto nije u redu. Svim ljudima, bez obzira na boju kože, kulturu i jezik, bilo je stalo do ljubavi, samo nama ne. Zašto nam je režim branio da izrazimo ljubav?
Kada je njen otac završio u zatvoru zato što je ilegalno trgovao metalom sa kineskim partnerima, porodica je shvatila da mora da pobjegne. Kada su ga pustili na slobodu da bi se podvrgao liječenju od raka, iskoristili su priliku i prebjegli u Kinu.
Ni tu nisu bili sigurni: Kina izbeglice iz Sjeverne Koreje smatra ekonomskim imigrantima, zbog čega ih hapsi i vraća u zemlju. Park i njena porodica su se skrivali 18 mjeseci prije nego što su najzad prebjegli u Mongoliju, a odatle u Južnu Koreju.
Ova djevojka kaže da je uvjerena da mladi u Sjevernoj Koreji mogu i žele da donesu prave promjene u zemlju. Nada se da će se jednog dana vratiti u reformisanu Severnu Koreju, gde će ljudi uživati u blagostanju, slobodi i ljubavi.
“Ne želimo više da umiremo za režim, želimo da umiremo za ljubav”, kaže ona.