Četvrtak, 11 kolovoza, 2022

Ispovijest Sulje Mustafića: Mjesto nepristupačno, autobus u granju, razbacana tijela putnika…

Nemojte propustiti

Mjesto nepristupačno, autobus u granju, možda nekih dvjesta metara u provaliji, razbacana tijela putnika koji su ispadali iz autobusa.

Foto: Agencije
Foto: Agencije

Piše: Suljo Mustafić (Al Jazeera Balkans)

Kada sam sa suprugom i jednogodišnjom ćerkicom, krenuli oko 15 sati iz Rožaja prema Baru, nijesmo ni u najcrnjim slutnjama mogli predvidjeti šta nas sve može sresti na putu. Usput je padala kišica koja tek što je skvasila asfalt, stvarajući klizavu podlogu, pa je bilo potrebno voziti oprezno.

U samoj Morači, u jednoj od najtežih i za vožnju, najopasnijih dijelova puta, u mjestu Grlo, negdje iza 17 sati, na samom početku ogromnog mosta, a nakon tunela, desila se užasna saobraćajna nesreća.

Autobus je probio zaštitnu ogradu i survao se u provaliju. Bio sam u koloni nekih stotinak metara od nesreće, nijesam vidio pad autobusa. Pomjerio sam auto da ne smeta u stranu, ostavio ženu i dijete i dotrčao do mjesta nesreće.

Pomoglo planinarsko iskustvo

Ispred mene je bilo nekih desetak automobila. U tom momentu bila je tu policijska patrola i nekih desetak građana i od njih sam saznao šta je zapravo bilo. Saobraćaj je zaustavljen i počela je samoorganizacija za spasavanje.

Mjesto nepristupačno, autobus u granju, možda nekih dvjesta metara u provaliji, razbacana tijela putnika koji su ispadali iz autobusa. Zapomaganje, jauci, vriska- užas!

Privezani su konopci za ankere na mostu i tako je počelo spuštanje „spasilaca“ niz strmu liticu. Kažem „spasilaca“, jer su to, sa izuzetkom policajaca, bili obični građani neobučeni za ovakve situacije.

Najjači i najvještiji su krenuli prvi, spuštanje niz liticu do mjesta gdje su se nalazili prvi unesrećeni, bilo je nekih pedetak metara.

Izvlačeni su prvo povrijeđeni, oni sa lakšim povredama, neki su mogli hodati sami. Nakon toga, najprije ne ćebadima, a nedugo poslije, na nosilima evakuisani su teže povrijeđeni.

Odatle se nastavljalo kroz šiblje do autobusa, još sto pedest metara niže, blizu same rijeke. Ali bilo je malo ljudi, nedovoljno da se napravi kolona koja bi, „ruka- ruci“ dodavala improvizovana nosila.

Zbog toga se spustilo još nas nekoliko. Pošto sam se nekad bavio planinarenjem, ostalo je nešto iskustva i kondicije iz tog vremena, pa sam, bez većih poteškoća, uspio se spustiti niz liticu, pedesetak metara niže.

Izvlačeni su prvo povrijeđeni, oni sa lakšim povredama, neki su mogli hodati sami. Nakon toga, najprije ne ćebadima, a nedugo poslije, na nosilima evakuisani su teže povrijeđeni. Teren jako loš, krš i šikara, uspon ogroman, pa je veoma teško bilo iznositi ljude.

Svi koji su tu bili davali su nadljudske napore, samo da se što prije iznesu nesrećni putnici. Da ih što više preživi. Stigle su i ljekarske ekipe koje su sišle do autobusa, i hitna pomoć koja je na mostu prihvatala i odvozila ljude ka bolnici.

Iznosili smo prvo one povrijeđene. Neki u besvjesnom stanju, a neki su zapomagali- čuo sam na ruskom. Mislili smo zbog toga da je riječ o Rusima. Međutim, kasnije smo saznali da je riječ o rumunskim državljanima.

Neki povrijeđeni su prebacivani i privatnim vozilima, jer nije bilo moguće u trenutku obezbijediti dovoljan broj bolničkih vozila. Došle su i specijalne jedinice policije, služba spasavanja, ljudi koji su mnogo vještiji i obučeniji za spasavanje od nas.

Prignječeni ispod stijene

U blizini mjesta na kojem sam stajao nalazila se ogromna stijena koja se odronila iza autobusa. Ispod nje –tri potpuno prignječena tijela. Vjerovatno su to bili putnici koji su ispali iz autobusa ili pokušali izaći, a onda se ogromna stijena obrušila na njih. Za njih je, nažalost, sve bilo kasno.

Iznosili smo prvo one povrijeđene. Neki u besvjesnom stanju, a neki su zapomagali- čuo sam na ruskom. Mislili smo zbog toga da je riječ o Rusima. Međutim, kasnije smo saznali da je riječ o rumunskim državljanima. Ali, očigledno da su se pokušali sa nama sporazumijevati na ruskom. Dosta ih je bilo i u besvjesnom stanju ili u šoku, samo se čulo ječanje i zapomaganje. Ljudi izlomljenih nogu , ruku, sa otvorenim prelomima, bez dijelova udova, rascopanih lobanja, okrvavljeni u potpunosti, svaki od ovih prizora slika je užasa pred našim očima.

Bilo je i stranaca, čini mi se i čeških planinara, koji su se tu zatekli i koji su zajedno sa ostalima davali od sebe sve što mogu.

Ipak, nastojali smo da to bude što je moguće prije i sa što manje posljedica po njih, jer je teren strm, litica uz koju se bez kanapa nemoguće ispeti i bez tereta. Znali smo da svaki minut, svaka sekunda može mnogo značiti. Svi koji su učestvovali u spasavanju ulagali su nadljudske napore, mlađi, stariji, momci, dječaci, policajci, služba spasa… Bilo je i stranaca, čini mi se i čeških planinara, koji su se tu zatekli i koji su zajedno sa ostalima davali od sebe sve što mogu.

Bilo je i onih koji su sa mosta nijemo posmatrali. Treba razumjeti, provalija je bila isuviše duboka da bi se spustili u nju, ako ne poznajete teren ili nemate iskustva u hodanju po stijenama. Treba razumjeti i da, možda, bilo i onih kod kojih nema empatije i saosjećanja. Vjerujem da je takvih bilo najmanje.

Nakon preživjelih, počelo se sa iznošenjem mrtvih. Za nepunih tri sata su izvučeni svi, osim troje putnika koji su ostali pod ogromnom stijenom. Nažalost, za njih se morao čekati sjutrašnji dan i specijalna mašina koja će podići stijenu.

Istraga neće riješiti problem koji imamo decenijama- put kroz Moraču odnio je na stotine života.

Posle nekih dva i po sata izašao sam na most, naravno, kao što sam se i spustio, uz pomoć kanapa. Gore na mostu mnogo okupljenog svijeta, putnici iz kolone, policija, ljekarske ekipe, ministar unutrašnjh poslova koji je stigao iz Podgorice na mjesto nesreće, ljudi iz državnih institucija. Svi u šoku…

Teško je objasniti šta se dogodilo. Moguće da je uzrok klizav kolovoz i nešto veća brzina koja je zanijela autobus. Možda nepažnja vozača, nedovoljno jaka zaštitna ograda ili ko zna šta… Vjerovatno će to riješiti istraga. Ali, istraga neće riješiti problem koji imamo decenijama- put kroz Moraču odnio je na stotine života.

Teško se tu možemo opravdati i pred sobom i pred onima koji su ovih decenija izgubili svoje najmilije na ovoj trasi. Mnogo ih je, jer ljudi nijesu brojevi!

Vratio sam se u kola kod supruge i ćerkice. Gotovo bez riječi krenuo sam prema Podgorici. Tek nakon pola sata počeli smo razgovarati… Međutim, scene iz kanjona stalno u glavi,vriska i jauci u ušima… Prizori koji ostaju za cio život. Dao Bog da se nikom i nikada ne ponovi.

Izvor: Al Jazeera

Interesantno za vas

Izdvajamo

Dostavljač otpušten nakon što je poslao privatnu poruku djevojci kojoj je donio hranu: “Ej, kakva je bila hrana jučer”

Regionom se širi screenshot navodne poruke jednog dostavljača iz Srbije mušteriji. "Ej, kakva je bila hrana jučer? Dostavljač", može se...

Možda vas zanima i ovo