Sarajka Marizela Karić je dvojila oko toga da li da u javnost izađe sa cijelom ili polovičnom pričom. Sa inicijalima ili punim imenom i prezimenom. Sa slikom ili bez slike.
Strahujući od reakcija javnosti, prvo je odlučila da na svoju bolnu i jezivu životnu priču stavi tačku tako što će sakriti od javnosti sve ono kroz šta je prolazila zadnjih godina, ali naposlijetku je odlučila da svoju priču ispriča novinarima magazina Aura.
– Sve je počelo prije šest godina. Krenula sam na posao i dok sam čekala autobus, na stajalištu, među mnoštvom svijeta, nešto me lupilo u glavu. Ništa i nikoga nisam vidjela; kao da je doletjelo s neba… Počela sam gubiti svijest i povraćati. Neko je dozvao oca, on me brže-bolje u odvezao do Hitne pomoći. Tamo su mi dali injekciju protiv bolova i nešto za smirenje. Sve je prošlo pa sam sutradan opet krenula na posao gdje me dočekala direktorica s napisanim otkazom.
Sumnje i otkaz
– Do nje je već došla priča o meni pa je požurila da me otpusti pod izgovorom da sam bolesna ili trudna. Nije bitno ko je ta žena ni gdje radi, ali neka se ni ona dobru ne nada u životu – kazuje Marizela za Aura.ba.
Po zanimanju je poljoprivredni tehničar, trenutno nezaposlena. Tvrdi da još uvijek nije načisto sa svojom dijagnozom, ali…
– Nakon te prve, strašne situacije, nastavile su se redati gore. Ruke i noge su se kočile, vilica iskakala. Nisam mogla hodati, ni jesti. Brat Mirnes me svo to vrijeme pazio, hranio na slamku sokom, čajem, vodom. U jednom momentu sam imala 38 kilograma. Niko nije znao šta mi je.
– Nekada se danima nisam budila. Roditelji su me svuda vodili. Sjećam se jednog starijeg ljekara sa CUM-a, rekao je mom ocu: “Vodi ti nju dalje, znaš, nije ona za nas, ima i drugih ljekara”.
– A jedan drugi me posjeo na svoju stolicu, dao mi svoj mantil i izašao iz ordinacije. Sva u čudu sam ga gledala kako kuca, otvara vrata, ulazi i pita: “Šta mi je!? Ako ti znaš šta je meni, znam i ja šta je tebi”!
Zapis na naljepnici Floriol ulja
– Nakon toga su mi sve lađe potonule. Krenula sam s obilaskom hodža, vidovnjaka… Nema gdje nisam bila. Plaćala za ništa. Učena voda, zapisi, hamajlije. Sjećam se, “jedan” iz Maoče mi je dao zapis, kaže, bit će fajde, ništa ne brini. Boga mi, njemu je bilo. Dadoh mu 200 maraka, dođem kući, radoznalost me nagna da malo virnem u onaj zapis, kad tamo, ono naljepnica s Floriol ulja. Skinuta s ulja i smotana?!
– Opet, izgubljene nade, vratim se doktorima. Naredaše mi tada bruku nekih dijagnoza. Anoreksija, nešto sa želucem. Lijekovi opet, tablete. A meni isto. Gore. Vilica iskače, ruke i noge se koče. Ništa ne jedem, samo povraćam. Krenem sama sebi da pomognem, da učim ono što sam u mektebu naučila. Ja zaustim “Rabbi jessir…”, a vilica podivlja. Ja uporna, ne odustajem, ali glasa nema. Samo se neki ljudi pojaviše. Mislila sam, ustvari, da su ljudi, ali nisu bili. Neka nadnaravna bića. Sa rogovima na glavi i rukama kao od spužve. Počeše me daviti, udarati. Od tada su se redovno pojavljivali i opsjedali me – kazuje Marizela za Auru.
Hoću, mogu, želim
Nakon šest godina života koji je bio sve, samo ne život, Marizela je saznala da, maltene, u njenom komšiluku ima čovjek koji bi joj mogao pomoći.
– Bilo je to prije dvije godine. Govorila sam da ću umrijeti, da ću se ubiti, a Ramiz je tvrdio da neću. Na kraju, pomogao mi je nadmašivši horde onih prije njega koji su mi pokušavali pomoći. Radili smo sedam bioenergetskih tretmana. Nadmašio je sve doktore! Govorio mi da ponavljam:! “Ja hoću, ja mogu, ja želim”. Odmah mi se vratio apetit, vilica prestala iskakati, ruke otkočile. Nikad više nakon toga nisam imala problema. Nikakvih. Meni je bioenergija pomogla, otjerala i one sa rogovima i spužvastim rukama – ispričala je Marizela.
(Bh-index, Aura.ba)