Današnja tema sesije Kruga 99 “BiH mora postati dio modernog demokratskog svijeta” čiji je uvodničar Ahmed Husagić, predsjednik Pokreta Snaga Domovine, ex-savjetnik kancelara Austrije, definisana prije skoro mjesec dana, ima trajni, rekao bi, epohalni karakter, smatra predsjednik Kruga 99 Adil Kulenović. Njegovo pojašnjenje važnosti teme prenosimo u cijelosti.
. Sa razlogom je izabran i da govori baš mlad čovjek čija politička senzibilnost je dokazana i kroz politički angažman u Austriji, kao koordinator za integraciju austrijske političke partije SPD, i kao jedan od čelnih ljudi bh. dijaspore u Austriji. I koji bi, očekivati je, trebalo da bude prepoznat i u bosanskom političkom okruženju. A to je ono što se najčešće, kod razumnih ljudi, često priželjkuje: spoj stečenog znanja i iskustva iz evropskog demokratskog ambijenta i angažiranost na transformaciji naše zemlje prema standardima i vrijednostima zapadne demokratske civilizacije. Njegova angažiranost na početku pandemije Covid-19 na pomoći našim studentima rasutim po Evropi, rječitije govori od pukih biografskih podataka.
Rekao sam „epohalni karakter“, u najavi teme, iz najdubljeg uvjerenja i bez želje za koketiranjem sa pukim stilskim figurama. BiH konačno mora biti dio zajednice modernog demokratskog svijeta! Kriza, i sigurnosna i politička, koliko god bila radikalna, mora biti i prelomna tačka za odlučujući pomak BiH iz zagrljaja historijskih pretenzija i velikodržavnog ekspanzionizma susjeda. I Tito je 1943. godine, donoseći ZAVNOBIH-ovske, historijske i najvažnije odluke o obnovi bosanske državnosti, ustuknuo pred etnonacionalističkim silnicama, prihvatajući da je BiH trojedina, poseban slučaj u tadašnjoj federalnoj Jugoslaviji, „ni,ni,ni“ i „i, i, i“, bez da je definisana kao sve druge federalne jedinice, da je Bosna bosanska, zajednica svih njenih ljudi. Ipak, najveći je rezultat u tim historijskim okolnostima, jeste obnova bosanske državnosti kao prvoj fazi u njenoj daljoj izgradnji., istakao je Kulenović.
Druga faza državnog i demokratskog preobražaja BiH trebala je nastupiti sa prvim višestranačkim izborima čija kulminacija je bio referendum o nezavisnosti iz 1992. godine. Rat koji je slijedio protiv BiH sa najtežim i internacionalno konstatovanim posljedicama, odložio je taj put. Ali suočio bosanske ljude sa silama realpolitike internacionalne zajednice koja nije zaštitila ravnopravnu članicu Ujedinjenih nacija prema obavezama iz vlastite Povelje. Već naprotiv, embargom na oružje oduzela suvereno pravo na odbranu zemlje.
Dejtonski mirovni sporazum jeste zaustavio rat, ali je rješenjima za BiH kao „posebnog slučaja“, modelom etnokracije namjesto demokracije, političkim modelom konstitutivnih naroda i stigmatizacijom građana, oduzela mogućnost i pravo na stvaranje slobodne i prosperitetne zajednice na modelu razvijenih demokracija. Zbog toga opasnost od obnavljanja rata kao damoklov mač već 26 godina visi nad glavama bosanskih ljudi razarajući društvo i urušavajući ustavni poredak i ovakve države. Na način i metodama viđenim i prije 30 godina. Politički establišment Srbijanske i Hrvatske države, suverenih nacija, uporno nameću ideologije etnonacionalizma u i za BiH i drugim državama Zapadnog Balkana. Danas je kao nikad najčitljivija njihova vješta manipulacijom u tumačenju države i vlastitog državnog prava, pripadnosti naciji, odnosno državi, i korištenja etničkog identiteta građana druge države kao instrumentu podčinjavanja druge države, druge nacije. Taj ideološki koncept i politička strategija etnonacionalizma ključni su agensi nasilja i rata, i ekspanzionističkog velikodržavlja. Kako u recentnoj prošlosti, tako i danas. Kada bi taj plemenski, etnički koncept aktuelne Srbije, Hrvatske, Mađarske i drugih, prevladao u Evropi i svijetu, državnog zaokruženja etničkih grupa, treći svjetski rat bi bio izvjesnost, a Ujedinjene nacije relikt prošlosti.
I u aktuelnoj sigurnosnoj i političkoj krizi ključni instrument srbijanskog i hrvatskog velikodržavlja i ekspanzionizma jeste tzv. konstitutivnost naroda. I faktički, izjave Vučić i Milanovića imaju veću specifičnu težinu na stanje i odnose u BiH nego i Dodika i Čovića. Njihov gubernatorski i kolonijalni odnos prema BiH rječitiji je od uvreda, poniženja i stigmatizacije naroda i religijskih skupina. Vezivanje za politički sistem Srbije i Hrvatske je činjenica tamo gdje „njihove“ etničke i političke grupe imaju dominaciju nastalu na etničkom čišćenju. Podmetnuto kukavičije jaje o razvijanju dobrih odnosa između Srba i Bošnjaka, Bošnjaka i Hrvata, samo je mimikrijska oblanda etnonacionalizma i razarajuće destrukcije bosanske države.
Zbog toga je epohalni generacijski izazov slobodnih građana poraz velikodržavlja i etnonacionalizma i u regiji Zapadnog Balkana i u BiH. Otvaranja perspektiva za modernu bosansku demokratsku naciju, građansko ustavno uređenje i suverenu državu, garancije su za trajni mir u ovom dijelu svijeta.
Da li će nam saveznici na tom putu biti zemlje razvijenih demokracija, građanskih i ljudskih prava i sloboda, ili će ne odlučnost internacionalne zajednice i politika stalnih ustupaka nasilnicima i dalje činiti da ostanemo u predvorju demokratskog svijeta i bure baruta na Balkanu, ovisiće o našoj odvažnosti i racionalnim vizijama demokratskog i svakog drugog otpora u borbi za mir, očuvanje države i novu fazu razvoja i savezništva sa modernim demokratskim svijetom.