– O Nijemcima se širi neka negativna slika, ali ja ih poštujem i nerijetko im se divim. Nijemci su marljivi, disciplinovani, dobro organizivani i tolerantni ljudi.
Amra Kadrić je rođena 20. januara 1983. godine, u Tuzli. Odrasla je u mjestu Devetak, u općini Lukavac. Po završetku Osnovne škole u Tuzli je upisala Medicinsku školu jer je medicina bila njena velika ljubav još od malih nogu. Fasciniralo je pomagati drugima i liječiti ljude.
Nakon srednje škole, umjesto medicinskog, ipak, upisuje Filozofski fakultet, smjer prihologija i pedagogija u Tuzli i završava ga u roku. Spletom okolnosti, 2006. godine, ljubav je odvodi u Njemačku, u grad Neckarsulm gdje i danas živi.
Početak je bio zaista težak, priča Amra Kadrić.
– Potpuno nova sredina, nepoznavanje jezika. Krenula sam od nule. Nemogućnost komuniciranja na tako zvučnom i komplikovanom njemačkom jeziku utjecalo je da se često osjećam kao tek rođena beba. U meni je proradio prkos i počela sam ići na kurs jezika. Uporedo sam radila po nekoliko sati u jednoj slastičarni s ciljem da to što na kursu naučim primijenim u svakodnevnici. Ubrzo je iskrslo veliko razočarenje. Moja diploma nije u potpunosti priznata u Njemačkoj, pa čak i ako naučim jezik, to nije dovoljno. Morala bih da upišem razliku predmeta u Heidelbergu ili Stuttgartu – priča Amra i dodaje:
– O Nijemcima se širi neka negativna slika, ali ja ih poštujem i nerijetko im se divim. Nijemci su marljivi, disciplinovani, dobro organizivani i tolerantni ljudi. Kao komšije su malo rezervisani, ali to nije ni čudo kad se toliko različitih nacija i kultura sudara. Nijemci stimulišu integraciju u društvo, u rad, školovanje, sport i kulturu, prenosi Mojabih.
Na pitanje koliko često ide u domovinu i šta joj posebno nedostaje, Amra odgovara:
– Domovinu posjećujem dva-tri puta godišnje. Moji roditelji, također, često dolaze kod mene. Bosna mi nedostaje posebno u vrijeme praznika. Rado se sjećam djetinjstva u Bosni i često upoređujem svoje djetinjstvo sa djetinjstvom svoje kćerke i sve djece danas. Smatram da smo mi kao djeca bili dosta bezbrižniji i sretniji nego današnja djeca. Nedostaje mi mahala, mirisi i dragi ljudi, onaj osjećaj da sam kod kuće i da je to moje.