Srijeda, 12 svibnja, 2021

Negativna selekcija: Priča o bh. svakodnevnici

Nemojte propustiti

Neki radni dan je bio u pitanju, nebitno koji. Ujutro oko 9 odlazim u lokalnu ambulantu kako bih uzeo neku uputnicu za bolnicu, jer tako su nam uredili naš nadasve neučinkovit i skup zdravstveni sistem. U ambulanti me na recepciji dočekuje brkat prizor, s masnom kosom i podbratkom koji se prelijeva preko okovratnika bijelog mantila. Riječ je o ženskoj osobi, dakako. Nadobudnim tonom poput gospodara kad se obraća robu, neugledna teta mi postavlja pitanje:

Foto: Arhiv
Foto: Arhiv

Piše: Danijal Hadžović

„Š’a trebaš“
„Pa znate, ja bih uputnicu…“
„Kako se zoveš? Kod koje doktorice ho”š?
Teta otvara veliku crvenu svesku ispred sebe, gdje među silnim, ručno ispisanim imenima pacijenata traži moje. Za stolom pored nje stoji kompjuter. Kompjuter je bezbeli kupljen od sredstava poreskih obveznika i trebao bi valjda služiti za vođenje evidencije o pacijentima. Ali avaj, kompjuter stoji ugašen. Ko će učiti komplikovane procedure rukovođenja tom visoko sofisticiranom tehnologijom i prilagođavati se savremenim trendovima, ako su nam tete već naučile da čitav život ručno vode evidenciju, a niko ih ne može natjerati da mijenjaju svoje navike. Nakon što me je konačno našla na spisku, dade mi karton i reče mi da sjednem dok me ne prozove doktorica. Ispred mene sjede samo dva pacijenta, ali gotovo punih sat vremena doktorica ne proziva. Konačno čuh svoje ime. Ulazim u sobu u kojoj me dočekuje smrknuto izmoreno lice. „Dobar dan“!- ne dobijam odgovor. Sjedam na stolicu. Stroga doktorica me sumnjičavo ispituje o razlozima zbog kojih trebam uputnicu, koja uključuje samo nekoliko napisanih riječi i njen potpis i pečat. Zvoni joj telefon, ustaje i izlazi napolje kako bi telefonirala. Sam u sobi sjedim nekih desetak minuta. Doktorica se napokon pojavljuje s vidnim zadovoljstvom na licu. Konačno mi piše uputnicu. U 10:20 nekako uspijevam napustiti bolnicu. Trebam li napominjati da zaposlene tete i usluge koje mi pružaju ja plaćam kroz doprinose i poreze?

U popodnevnim satima odlazim na fakultet, imam neko predavanje. Da budem iskren ne idem rado na to mjesto. Smatram da postoje mnogo bolji načini na koje se životno vrijeme može iskoristiti od slušanja izljeva frustracija mojih patetičnih i ogorčenih profesora. Čast nekolicini mojih prijatelja i ljupkih djevojaka s kojima se rado družim na faksu, ali pretjerano srcu, a još manje oku mile mi nisu mnoge zapuštene brkate studentice, kao ni studentski prosjek koji porijeklo vodi iz raznih tužnih bosanskih vukojebina, a svoj provincijalizam s ponosom nosi kao vojni orden.
Predavanje teče uobičajenim tokom. Omatorjeli profa, bivši partijski funkcionerčić i žestoki markist nam slikovito opisuje sve počasti neoliberalnog kapitalizma i užasavajućeg stanja do kojeg je doveo našu zemlju. Usput nas poziva na mladalački bunt i pokretanje revolucije, te obavezno izbjegavanje proizvoda multionacionalnih korporacija, jer šta će to nama. Kontam, možda ga je baš kvačica što strši sa moje jakne iz druge klupe natjerala na ovakvu misao. Nakon doze mudrih marksističkih misli slijedi čas „vježbi“ s asistentom, inače još jednim u nizu sinova i kćeri nekog od profesora koji predaju na fakultetu. S papira čita neke tuđe rečenice o Evropskoj uniji. Jedna znatiželjnija studentica se odvaži da mu postavi pitanje:
„Kako vi vidite budućnost EU s obzirom na aktuelnu ekonomsku krizu i sve ovo?“
Asistent stručno i precizno, kako i dolikuje akademskom građaninu, odlučno odgovori:
„Ma joj… onaj. Ne znam šta bih vam rekao. Ja sam nekad znate radio za jednu organizaciju EU pa sam tad morao promovisati EU, ali.. ja sad sumnjam da će Evropska unija uopšte opstati. Mislim, ne znam šta bih vam rekao. Ne znam ja hoće li to opstati“.

Navečer sam u kući. Palim televizor. Tražim nešto za razbibrigu. I nalazim neku čuvenu trash muzičku emisiju. Sve vrišti papanlukom i džigeraštvom. U kutiji u koju gledam su neka četiri neugledna voditelja, dvije curke i dva vesela momka. Ne kontam baš čemu četiri voditelja za vođenje jedne emisije, no dobro, primjećujem to na mnogim televizijama, to je valjda neki trend. Jedna od voditeljica, s osmijehom od uha do uha, bleji u kameru i s vremena na vrijeme progovara koju riječ, no ja i pored najbolje volje ne uspijevam nijednu razabrati. Druga voditeljica pak pokušava da djeluje simpatično, šarmantno, na momente čak i duhovito. Mali joj problem predstavlja što je za tebe osobine ipak potrebno imati određen nivo inteligencije. Treći član ekipe je veseljak s govornim manama, kod kojeg ne možete a da ne primjetite kako se jadan pati s izgovaranjem riječi. Četvto momče pak pažnju na sebe pokušava privući glumljenjem atrakcije u zološkom vrtu, očajnim pokušajima da djeluje duhovito, a sve to začinjava svojim elementarnim nepoznavanjem pravopisa maternjeg jezika. Emisija je besmislena i jadna kao i voditelji koji je vode, pa ovdje nema potrebe da objašnjavam njen koncept.

Tri slučaja koja sam vam opisao poštovani čitatelji, a koje sam doživio u jednom danu i doživljavam ih svakodnevno su vam primjer negativne selekcije. Znam da i sami često imate slične doživljaje i primjećujete slične stvari, barem oni od vas sa nešto soli u glavi. Radi se o prostoj stvari: sve društvene institucije, preko državnih institucija, medija, univerziteta, škola, malog i srednjeg biznisa, itd., opkolili su mediokriteti, primitivci, nesposobnjakovići, šarlatani i ološ svakojake vrste. No, oni na te pozicije nisu pali sa neba, niti su oni sami krivi što su tu gdje jesu. Oni su pojedinci koji sebi žele najbolje i nastoje se realizirati u životu. Rijetko ko će neki posao odbiti ako mu se ponudi, čak i ako je svjestan da je potpuno nekompetentan za njega. Problem je što je na ovom podneblju kreiran sistem u kome najčešće takvi i mogu doći do izražaja i u kome vlada princip negativne selekcije gdje su nečija stručnost, znanje i sposobnost najbeznačajniji faktori za napredovanje na društvenoj ljestvici.

Taj mentalitet mediokritetstva zapravo je duboko usađen u balkanski kulturni identitet. Jer ovi prostori nemaju kulturu rada, poduzetništva, individualizma… Svoje loše navike i negativne osobine nastojimo konzervirati kao najveće moguće vrijednosti, dugo se opiremo modernim trendovima i napretku, pod krinkom da mi želimo očuvati naš način života, našu autentičnost. Na kraju ih ipak sa zakašnjenjem usvajamo, ali zakašnjenjem kome je prethodila likvidacija, što metaforička što nerijetko i stvarna, svih onih pojedinaca koji su nam pokušali promijeniti navike na bolje.

U stvarnosti ta praksa izgleda ovako. Počnimo od samog vrha. Pojavi se narodni tribun. Ne previše obrazovan, rječit, uglađen, ali narodni čovjek blizak masama. Ima on naravno mnogo ozbiljnijih i mnogo boljih protukandidata od sebe da zauzmu rukovodeće mjesto u društvu. No, oni su najčešće nekako previše sterilni, ozbiljni, ukočeni, koriste prozbiljan rječnik i vidi se da nisu iz naroda. Zbog toga narod prema njima ne razvija simpatije, nego svom prvaku daju mandat. Nebitno za šta. Narodni tribun nakon što osvoji moć, svjestan svoje, kako intelektualne, tako ljudske i gotovo svake druge inferiornosti, nastoji po svaku cijenu počistiti one bolje. Prvo ih čisti u vlastitim redovima. Previše edukovani, rječiti i znatiželjni ljudi potencijalno su opasni, previše pitaju, te ih treba neutralisati. Takvi ubrzo bivaju gurani u stranu. Lider se okružuje sličnim sebi. Poželjni su poltroni i klimoglavci, mali ljudi bez karaktera i mišljenja, pojedinci s kojima se može manipulisati, dakle svi oni od kojih se može stvoriti masa koja će se kada zatreba mobilisati. Naravno, velikodušan kakav jeste, mjesto u svojoj šemi spreman je naći i svojim prijateljima, prijateljima od prijatelja, djeci od prijatelja, prijateljima od djece, malom od tetke…. Pritom je potpuno nebitno znaju li oni raditi posao na koji se postavljaju. Bitno je da čovjeku koji ih je postavio tu gdje jesu, s vremena na vrijeme pokazuju malo zahvalnosti i mobilišu se kad zatreba. Tako se gradi piramidalna struktura nesposobnosti, javašlula i nemara, od vrha države pa do opštinskih službi. Lider može ali ne mora isključivo biti doživljavan kao predsjednik partije, vlade, entiteta, države, nego isto tako može biti i predsjednik opštine, mjesne zajednice, neke agencije, privatne kompanije, itd. Ključno je da je osoba koja u svojim rukama ima moć i samim tim gradi sistem u manjoj ili većoj mjeri. Sistem kome se većina građana ne opire, nego mu se nastoje prilagoditi pošto su već navikli živjeti u njemu i smatraju ga normalnim. Vladavina mediokriteta za mediokriteta.

Zbog toga će me u ambulantama i dalje dočekivati neljubazne i nemarne tete koje rade posao koji im se baš i ne radi, a protiv kojih ja kao njihov finansijer baš i nemam pretjerane ovlasti. Zbog toga će nam fakulteti i dalje biti nakrcani kojekakvim intelektualnim promašajim i frustriranim nadobudnim kvazi intelektualcima koji će studentske mozgove nastojati zatrovati svojim nazadnim idejama, ali neće imati nikakvog rezultata jer većina studenata fakultete upisuje samo kako bi stekli diplomu, i većina njih će teško ikad u životu pročitati neku knjigu koja je vezana za njihovo zanimanje, a da ih profesor nije natjerao na to. Zbog toga ćemo na televizijama i dalje gledati nekompetentne karikaturalne voditelje, fizički nezgrapnog izgleda i s govornim manama, s dikcijom iz životinjskog carstva i obrazovanjem na nivou intergalaktičkih Muja. Zbog činjenice da su nam neuki i nepismeni primitivci, pokvarenjaci, moralne ništice i ljudske bitange zagospodarile svim bitnijim društvenim institucijama, imat ćemo društva kreirana po njihovom ukusu i svjetonazoru.

U takvoj konstelaciji odnosa, onom malobrojnom zdravom i naprednom sloju društva ostaje da, ili emigrira u zemlje koje će znati cijeniti njihov rad i znanje, ili da se prilagodi datim uslovima, ili da koristeći sve mehanizme i prednosti slobodnog tržišta nastoji stvoriti alternativni, paralelni društveni sistem koji će se sastojati od političkih stranaka, preko medija do privatnih firmi, kroz koje će svojim kvalitetom, znanjem i sposobnošću nastojati zaustaviti i poraziti epidemiju prije nego što i njih zahvati. Apstitencija, uljuljkavanje u aktuelno beznađe i dizanje ruku, značit će i priznanje poraza. Zato se morate boriti. U suprotnom smo ga svi popu.ili.

(Bh-index)

 

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Možda vas zanima i ovo