Utorak, 15 lipnja, 2021

Neka me se prođu s pričama o sarajevskoj eliti: Kao da mene moj Fahro ne bi poslao na Oksford da može

Nemojte propustiti

Studentica iz Sarajeva koja svoje priče objavljuje pod aliasom “daAM” poslala je novu priču portalu Doznajemo.com. U njoj piše o onome što je svakodnevnica Sarajeva, ali i brojnih drugih gradova u BiH i regiji… Pročitajte priču koju prenosimo s pomenutog portala uz manje prilagodbe!

zenavozistariautoAutor: daAM

Neka me se prođu s pričama o Oksfordima, o sarajevskoj eliti i zlatnoj mladeži. Kao da mene moj Fahro ne bi poslao na Oksford da može. A ja sam i ovako bez bogatog tate vidjela i naučila neke stvari. I ne samo ja. Neka me se prođu o njihovim studiranjima prazne slame i vjetra, iako oni ne moraju studirati, jer su meni draži sati i minuti sa mojim prijateljima pa makar i bili mrtvi kokuzi, nego njihovi dupelizci, iskreni neprijatelji sa osmijehom oko cijele lobanje.

Meni su draža naša lutanjima svijetom sa ruksacima nego njihovi skupocjeni hoteli, kokteli i čokoladice na krevetu. Draži su mi Krakow, Amsterdam, Kopenhagen, Porto i Beč, te kauči na kojima smo spavale, ljudi koje smo šarmom osvajale, nego da me ijedan sponzor odvede na luksuzni doček nove godine u Las Vegas pa da moram žmiriti dok on obavi svoje i sutra se ponovo smješkati.

Draži mi je naš Zaostrog nego bilo šta u njihovim praznim životima. Naučila sam da sreća nikada nije proporcionalna količini novca, da ljudima treba pružiti privilegiju povjerenja, da velika većina nas u nove gradove dolazi sa dobrim namjerama a da nam malo pomoći svima treba usput. Pritom sam o sebi naučila više nego što sam naučila u svim školama u koje sam išla.

Obrazovanje nisu samo statistike, historije, sociologije i činjenice. Ni Oksford. Obrazovanje je i dobar dan, smijeh, ljepota zumbula u rano proljeće kad prođem ispred Tržnice u Sarajevu, moje obrazovanje je i bliskost sa kolegama dok cijeli dan čekamo da dođemo na red za usmeni ispit. Naši profesori sa nama sjede u kafanama i pozdravljaju nas kad god nas sretnu, pišu nam preporuke i navijaju za nas. I kad sve staviš na vagu, šta će prevagnuti?

Svašta je prošlo a ja ću izgleda uvijek imati potrebu da obilježavam 14.juni i uvijek ću pamtiti kako mi je tata pred spavanje pjevao “U lijepom, starom gradu Višegradu” i “Tata, kupi mi auto!” Kakva sam postala? Neodvojiva od morskih valova i ringišpila…Ove godine 14.juna Eva i ja smo vidjele najljepšeg momka u Brnu ikada i skontale da u parku Lužanky raste drvo Ginko Bilboe. Dobili smo našu šansu, bili smo neustrašivi, smjeli smo sjesti u bilo čiji kamion i voziti se preko granica, spavati u bilo čijem stanu. Svrbi me obrva, obradovaću se. Sad već sjećanje, ali brojimo zvijezde iznad Vinarske ulice. Dobro sam se izmučila nesanicom i panikom i po prvi put pitala sebe…šta dalje? Mučila su me rana svitanja i to što se sviđam momcima koji se meni ne sviđaju. Hemiju ne možemo siliti, cure su radile i gore stvari. Mene su oni s kojima nisam željela dočekati novo jutro zvali na večere, vodili u šetnje i planirali u budućnosti, a oni rijetki s kojima sam sanjala svitanja uživali su u igranju sa mnom. Tako to valjda obično biva. Dobra stara tradicija puštanja i počinjanja ponovo. Tradicija radovanja kad se stvari konačno zakolutaju…Maksimalno smo se isforsirali, nekima sam ostala a nekima umakla.

Kao i uvijek, ovo je priča o riječima koje ne mogu biti rečene. Ovdje muškarci ne lome čaše, ne plaču i ne gube san. Koliko socijano neinteligentan možeš biti?
Mene su tih dana inspirisali momci koji nose boje, koji sami putuju svijetom i koji pjevuše kad misle da ih niko ne sluša. U trenu kada se stvari dešavaju nikada ne mislimo na taj dan iduće godine. Gdje li ćemo biti? Postoji jezero između Beča i Brna kuda sam često nailazila; da li ću opet nekad proći tim putem? Ujutro poslije svega, samo smo imali jedni druge. Niko te ne pita gdje skitaš, koga si dovela i do kad si ostala…nikome ne dugujem isprike, kao da sam pobjegla sa cirkusom. Micko, kao da si ti ikada znao kako se ja ustvari zovem.

Poželjela sam da nas ponesu demonstracije, da protestujemo čitavo ljeto…da nekoga više ovdje naučimo pameti. Kako se uči poslu? Kao i životu…polako, sigurno, ljubazno i spretno…damo prijedlog ponude i čekamo najbolji rezultat…Koga sam ja to još odvoljela? Nikad i nikoga.

Mrcvarim se slikama i porukama, pišem pisma koja nikada niko neće čitati, nerviram se i to samo zbog jednog-što ovdje za nas nema perspektive. Izgleda da mi ne priliči noćenje u istim lukama, izgleda da se odlascima radujem kao žedna polja zvucima grmljavine.

Ljudi iz naše generacije uveliko se žene i udaju, a mi još uvijek nastupamo po žurkama, zalazimo u nepoznate uličice, otkrivamo nova mjesta i planiramo putovanja u neistražene krajeve. Balkanska željeznica, sve do Istanbula. Škodom do Ninberga. Jasno se sjećam – oni su ludili za našom muzikom i dernecima, a u Sarajevu su udavače postale trend a ja sam odjednom upala u tu priču..O tome sam planirala razmišljati sa 30 ali već više od pola naše generacije se udalo, udalo bogato, udalo u inostranstvo, rodilo, razvelo… ja želim da izlazim, da lumpujem a ne da tražim priliku, ne želim nekome da se uvalim, želim da sebe usrećim mojim izborima…vrijeme je barbika u Sarajevu, vrijeme lickanja, zato nema spontanih i ludih izlazaka jer svi trpe za ljepotu…više niko ne zaglavljuje sa frajerima…Niko ne broji zvijezde. Niko nije opušten, svi žele da se slikaju za Ekskluzivu.

Neopreznost je divna! Želim da pratim prugu, kuda god me odnijela, želim da uskačem u provalije. Sve moje je za druge, sve što zaista posjedujem su dani. I noći posjedujem. U Sarajevu je prelijepi pljusak donio Ramazan, a mene je opet obična ljudska ljubaznost povela u smjeru vjerovanja u sretne okolnosti.

I eto , moje priče se ne mogu završiti na slomljenom srcu, jer ću ja uvijek tipovati da život ide dalje. Prave bosanske žene uvijek su znale da je tako.

Poljak je na mom licu vidio sreću onog momenta kad smo se opraštali. Istina. Poljak nije znao da sam poslije isplakala kišu suza i da mi je duša klečala.

U Ivanjskoj ulici se iz nekog prozora čulo “Kad ja pođoh na Bembašu…” , pritisak je bio nizak a meni je za kraj trebala neka prelijepa, dvosmislena rečenica. Koga briga, nisam ja od tog posla.

Izvor: Doznajemo

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Nije mu ostala dužna: Gorica Dodik pozvala Draška Stanivukovića i rekla mu šta će mu dozvoliti da uradi

- Da ne tuguješ, pozivam te sutra da dođeš i staviš traku i napraviš set fotografija, ako treba i...

Možda vas zanima i ovo