Suljo Keranović je 17-godišnjak iz Cazina, rođen bez lijeve ruke, mladić kojeg upornost, želja i motiv vode u svaki novi dan. Suljo pohađa treći razred gimnazije u Cazinu, pored biciklizma, redovno igra i nogomet za SSRI Cazin i do sada je sa svojim klubom bio čak devet puta državni prvak.
– Naučio sam sve u životu jednom rukom raditi, vezati pertle, sjeći nokte, oblačiti se i sve ostalo, kaže Suljo i objašnjava svoju volju da se jednog dana zaputi u Srebrenicu:
– Od malih nogu, zapravo od kako znam za Srebrenicu, genocid i masakar u Srebrenici, imao sam želju otići u Srebrenicu i posjetiti je. Godina za godinom su prolazile a ja nisam posjetio Srebrenicu iz raznih razloga. Vidjevši maratonce koji na biciklima pređu oko 500 km kako bi odali počast nevino ubijenim žrtvama genocida odlučio sam da i ja nekada učestvujem u biciklističkom maratonu Bihać – Srebrenica. kaže Suljo i dodaje:
– Svi su smatrali da neću nikada uspjeti preći taj put, da neću uspjeti biciklo jednom rukom voziti i svi su mi davali male šanse. Zanemario sam ostale i njihova mišljenja.
Počeo sam polako nekim starim MTB biciklom, bio je veoma težak i star ali zahvaljujući mojoj sestri dobio sam novi bicikl, koji je bio veoma bolji i lakši za voziti.
Četiri mjeseca Suljo je imao vremena da se pripremi za izuzetno dug maraton koji je kao i prethodnih godina bio planiran za 8. juli. Svakodnevno je vozio bicikl i redovno pravio kilometražu od 50 km što se kasnije povećavalo. Međutim i pored toga što je sa jednom rukom mnogo teže voziti bicikl Suljo je imao i dodatne probleme:
– Jedne večeri dok sam vozio bicikl, pripremajući se za maraton, udarilo me auto i završio sam u bolnici. Na svu sreću nisam ništa polomio al’ morao sam nositi langete na nozi i na grudnom košu. Dogodilo se to 2 mjeseca prije maratona i mislio sam da neću uspjeti ostvarti svoju želju, svoj san, jer sam povrijedio čašicu koljena i ključnu kost ramena, za Tuzlanski.ba kaže uporni Suljo.
Mjesec dana Suljo je proveo u gipsu, lezeći u postelji. Na vlastitu odgovornost skinuo je gips i odlučio pokušati vježbama brže se oporaviti.
– Oporavak je trajao 15 dana i imao sam još 15 dana do maratona. Počeo sam sa vožnjama i radio 2 vožnje dnevno, trudio sam se i davao sve od sebe i hvala Bogu uspio sam. Bio sam veoma sretan što ću moći učestvovati u maratonu.
– Noć prije maratona nisam mogao spavati,bio sam nestrpljiv, jedva sam čekao jutro da krenem na put da odam počast nevino ubijenim žrtvama. Put dug oko 500 km do Srebrenice odvozio sam s lakoćom i jakom voljom da što prije stignem i posjetim Srebrenicu, majke Srebrenice i odam počast nevino ubijenim žrtvama. Vrijeme je bilo loše, vjetar i kiša ometali su i mene i druge u vožnji, no zanemario sam to i vozio nadajući se što bržem dolasku. Na tom putu primio sam pune pohvale od svih učesnika maratona a i građana iz gradova u kojima smo pravili pauze.
– Pri ulasku u Srebrenicu zahvatio nas je veoma jak pljusak, grmljavina i vjetar, no ja a ni drugi maratonci nismo posustajali, ponosno smo išli ka Potočarima. Kada smo ulazili u Potočare mahao sam lijevom rukom koju do lakta od rođenja nemam, doživio sam neki neopisiv osjećaj. Narod koji 18 godina pati, preživljava dan za danom, silno nam se radovao, isčekivali su nas kao da im se njihova djeca vraćaju u njihova naručja, misleći da smo mi njihov brat, sin, unuk…
I zaista 500 km koje sam prešao ja a i drugi maratonci nije ništa naspram majke Srebreničke koja nam kroz radost i plač maše. Ako Bog da želim ponovno i iduće godine unijeti radost majki Srebreničkoj, neka se i ona bar na jedan dan raduje, neka bar na jedan dan pomisli da joj se njezina djeca vraćaju.Teško jeste, ali ni približno teško kako je bilo njima u vremenu koje nikada ne smijemo zaboraviti, za kraj ispovijesti zaključuje Suljo Keranović…
(Tuzlanski.ba)