– Kada bih bio samac, ne bih išao u Njemačku jer bolje je ovdje imati plaću od 700 – 800 KM nego tamo 1300 eura. Ovdje je ukupan život kvalitetniji – kaže 75-godišnji Stjepo
Život je ispunio stalnim radom u svim područjima gdje su trebale njegove vrijedne ruke, od poljoprivrede i farmerstva, do elektro i ostalih radova u građevini. On je Stjepo Vukić, iz Tolise je, a mještanima je više poznat kao Robal. Slovi za uglednog župljanina, nesebičnog humanista koji to nikada ne ističe, i primjer je uspješnog i vrijednog čovjeka kojega život nije štedio, piše Večernji list.
Od kuće odlazi kao golobradi mladić već s 14 godina, a život ga odvodi do Bečeja, Zagreba, Austrije i čak Australije, da bi krug zatvorio još kao mladi porodični čovjek, barem što se mjesta življenja tiče, u svome rodnom kraju. Stjepo je danas vitalan 75-godišnjak.
– Nije mi žao što sam bio u Australiji. To je jedan posve drukčiji svijet, sistem vrijednosti, radnik se cijeni koliko zna posao. To mi nedostaje – vraća se u svoje mlade dane Stjepo dok nam pokušava pretočiti svoj životni put.
– Ma, trebala bi nam dva dana da sve to ispričam – sa širokim posavskim i dobrodušnim osmijehom kaže nam dok nudi svoju rakiju i uz to blagonaklono gleda kako da ugodi svojim unukama Luciji i Stefani.
– Porodica je razlog moga povratka – prisjeća se Stjepo.
– Ima nešto u ovom našem podneblju koje nas drži uvijek uz svoje porodice i roditelje, čvrsto privezane uz svoje. Nisam mogao ostaviti razdvojenu porodicu, a ni stare roditelje, koje sam zvao u Australiju gdje sam imao kuću, posao i odličan život, pa smo se vratili. Davno je to bilo kada smo se taksijem dovezli iz beogradske zračne luke u svoj blatnjavi sokak i rodnu Tolisu. Zastao sam i upitao se: “Što to činim?” Čvrsto sam stao na tlo, pogledao u dlanove i kazao: “Možeš ti, Stjepo.” Sa svojom snagom i uz potporu supruge krenuli smo u novi život – priča.
Život je ispunio stalnim radom u svim područjima gdje su trebale njegove vrijedne ruke, od poljoprivrede i farmerstva, do elektro i ostalih radova u građevini. Ove godine njegova firma Robal, koju vodi sin Robert, obilježava 25 godina uspješna rada. Što se, pak, aktualnog odlaska iz Posavine tiče, Stjepo i o tome ima svoje stajalište.
– Današnji odlazak nije dobar ni za Posavinu. Razvijanje ovog prostora ide s novim radnim mjestima, dobrim plaćama i dobrim standardom zbog kojeg mladi neće ni pomišljati ići vani. Njemačka nije bajka kako mnogi misle. Nije ona ništa bolja nego Posavina. Kada bih bio samac, ne bih išao u Njemačku jer bolje je ovdje imati plaću od 700 – 800 KM nego tamo 1300 eura. Ovdje je ukupan život kvalitetniji – smatra naš sugovornik.
Stjepi su veliku hvalu za požrtvovnost obitelji iskazali snaha Katarina i sin Robert na fešti dugo pripremanoj i čuvanoj u strogo tajnosti. Prijevarom uveden u dvoranu, najprije suze, iznenađenje, radost, a onda i posavsko kolo. Slavlje nisu propustili brojni Stjepini prijatelji rasuti po svijetu, obitelj, mještani, sve uz blagoslov prijatelja fra Marka Oršolića.
– To je čovjek neobičan u svakom pogledu. Uvijek se isticao korakom ispred drugih, nikada unatrag. Onog trenutka kada mu nije išlo na ruku i vuklo ga unatrag, dobivao je snagu i uvijek imao cilj za dalje, šire je gledao gdje se usmjeriti, kako rasti, a ne kako padati – opisuje ga snaha Katarina.
Sin Robert naslijedio je crtu snalaženja u poslu, ne bježi od lepeze poslova, pa i u području glazbe, a Posavina ga, kaže nam, drži čvrsto uz sebe. Uvijek je mogao ići u Australiju, ali Katarina i djeca ipak su, kaže, vrjedniji od dalekih zemalja.