Njemačka godišnje izgubi oko 350.000 pripadnika radno sposobne generacije. Pri tome će demografski jake generacije tek za nekoliko godina otići u penziju.
Bilo da se radi o industriji, bolnicama ili zanatu – manjak radne snage je sve veći problem u Njemačkoj. Dolazak radnika iz inostranstva ne funkcionira kao što se zamišljalo. Sada bi trebalo reformirati Zakon o imigraciji, piše Deutsche Welle.
Mogla je to biti jedna lijepa večer. „Imao bih stol za Vas”, rekao je vlasnik restorana preko telefona, „ali nažalost nema nikoga ko bi Vam mogao kuhati”. Ovo nije šala. U čitavoj Njemačkoj nema dovoljno kuhara, kuharskih pomoćnika i konobara. No radna snaga nije problem samo u ugostiteljstvu.
Vozovi se ukidaju jer nema dovoljno mašinovođa. Na aerodromima se gomilaju koferi jer ih nema ko pretovarivati. Na sigurnosnim kontrolama ljudi gube živce jer zbog predugih redova ne stižu do svojih aviona. Vrtići povlače svoje potvrde o prijemu djece jer nema dovoljno odgajateljica.
U anketi njemačke industrijske i trgovinske komore koja zastupa interese više miliona poduzeća iz industrije, trgovine i uslužnih djelatnosti, 56 posto firmi se žali na nedostatak radnika i smatra da je to jedna od najvećih opasnosti za njihovo poslovanje.
Njemačka agencija za rad bilježi nedostatak radne snage u 148 zanimanja, a još 122 zanimanja su ugrožena. U prosjeku prođe osam mjeseci dok neki starački dom ne nađe njegovatelja. Građevinske firme prosječno čekaju pola godine dok ne nađu radnike. Širom zemlje su raspisani konkursi za više od 1.7 miliona slobodnih radnih mjesta.
„Prije pet do deset godina smo se oglašavali samo u reklamama, da bismo prodali naše usluge. Danas plaćamo oglase u medijima svih vrsta kako bismo našli radnike”, žali se Markus Winter, direktor firme IDS u Baden-Württenbergu koja iznajmljuje radnike svih vrsta. Firma ima oko 750 zaposlenih i potrebno joj je osoblje u više od 20 zanimanja, od bravara do ličioca, od vozača viljuškara do vozača kombija za isporuku pića.
Manjak radne snage se nije pojavio iznenada.
„Sada smo u relativno dramatičnoj situaciji koju smo već odavno predvidjeli”, kaže Herbert Brücker, profesor na Institutu za tržište rada i istraživanje zanimanja u Nürnbergu. Prema njegovim zapažanjima, sada se jasno primjećuju demografske promjene.
Njemačka godišnje izgubi oko 350.000 pripadnika radno sposobne generacije. Pri tome će demografski jake generacije tek za nekoliko godina otići u penziju. Stručnjaci poput Brückera računaju da će do 2035. godine na tržištu rada vladati manjak od sedam miliona radnika.
To je ogromna rupa. Da bi se ona popunila, potrebno je da u Njemačku dolazi – i tu ostane – oko 400.000 doseljenika godišnje. Pri tome se misli na doseljenike iz zemalja izvan Europske unije.
Od 2012. stručnjaci s akademskim obrazovanjem mogu dolaziti u Njemačku zahvaljujući takozvanoj „plavoj karti EU”. Godine 2020. je na snagu stupio i Zakon o doseljavanju stručne radne snage (FEG) kojim nisu obuhvaćeni samo akademski obrazovani imigranti. Ali on ne djeluje kao što se očekivalo.
Herbert Brücker govori o „razočarenju“ i podsjeća da je 2020. u Njemačku došlo 30.000 radnika iz inostranstva, ali da je tada zemlju i napustilo 20.000 radnika.
Njemačka vlada sada planira reformu zakona tako da se tržište rada otvori i za radnike koji nemaju potrebnu diplomu ili svjedodžbu – njima bi trebalo pružiti mogućnost da to dobiju u firmama koje ih prihvate.
Njemačka je ranije inzistirala na „jednakoj vrijednosti” diploma – no to je sada prošlost: ubuduće bi prilikom zapošljavanja firme trebale moći slobodno procjenjivati je li im netko potreban ili nije, a diploma će biti u drugom planu.
No stvari će se u praksi i dalje odvijati uz velike poteškoće. To dobro zna advokatica Bettina Offer koja savjetuje firme koje žele zapošljavati radnike iz inostranstva. Čak i s radnim ugovorom u džepu, i dalje je teško dobiti termin za dobivanje vize u njemačkim veleposlanstvima, kaže Offer, i dodaje da provjera zahtjeva traje mjesecima.
„Vlasti stalno izražavaju sumnje da moji poslodavci pokušavaju nekako prošvercati strane radnike u Njemačku, i ne žele shvatiti da poslodavci samo traže radnu snagu.” Ona govori o „duboko ukorijenjenom obrambenom stavu“ među nadležnim organima vlasti. „Još uvijek je potrebno boriti se protiv takvog stava i potrebna nam je promjena paradigme. Svaki radnik koji nam dođe je dobitak za našu zemlju.”