Njemački humanitarci Heribert i Ursula Hölz već 21 godinu pomažu ljudima u Bosni i Hercegovini. Prodajom marmelade izgradili su tri kuće za bh. izbjeglice. Supružnici Hölz su već za života dobili spomenik.
Slike razorenih gradova, ubijenih civila i kolona iznurenih izbjeglica su tih dana punili dnevnike njemačkih televizijskih kuća. U Bosni i Hercegovini je počeo rat. Te slike su pokrenule bujicu sjećanja Heriberta Hölza, profesora muzike i socijalnog radnika iz Neukirchen-Vluyna. Sjećao se djetinjstva u ratom razorenom Duisburgu, teških i gladnih godina, odrastanja bez oca, koji je poginuo negdje na istočnom frontu. Sjećao se majke, koja je i dan i noć šila da othrani svoje troje djece. U tom trenutku je odlučio da pomogne tim ljudima, jer je znao da im je pomoć potrebna.
“To su bile slike koje su me uzbudila i želio sasvim konkretno da pomognem. Tada sam zamolio svoje saradnike u Caritasu, gdje sam radio, da mi pomognu. Čim sam sakupio dovoljno novca da kupim hranu, krenuo sam put Balkana.”
Bili su to najdramatičniji trenutci u životu porodice Hölz. Supruga Ursula i dvije kćerke su, tokom Heribertovog boravka u BiH 1992., preživljavali prave noćne more, prisjeća se Ursula Hölz.
“Za vrijeme njegovog boravka u ratu u BiH nije bilo mobitela kao danas. Tada su ljudi više strahovali za mene, nego za supruga. Pitali su se kako ću to izdržati. Sve sam izdržala zahvaljujući svojoj vjeri. I kada bi suprug javio da je izvan ratne zone, tek tada bih se rasteretila.”
Iako je bio svjestan opasnosti kojoj se izlaže, svaki put kada bi se vratio u Njemačku, maštao je samo o novom odlasku u Bosnu i Hercegovinu i prikupljanju nove pomoći.
“Bojao sam se, jer sam znao da idem u rat gdje se puca i gine. To je bila realnost. Niko mi nije rekao da moram ići, ali me je pokrenula sudbina tih ljudi. Ja sam lično imao veliko i negativno ratno iskustvo. Ja svog oca nisam upoznao. On je poginuo u ratu. Jednostavno sam htio pomoći ljudima pogođenim ratom. To me je pokretalo i motivisalo da uvijek iznova odlazim u ratom zahvaćenu Bosnu.“
Kako rat nije jenjavao, već je iz dana u dan postajao žešći, Heribert je unutar Caritasa u Diusburgu osnovao poseban odjel za pomoć BiH “Bosnienhilfe”. Uz njega su od samog početka bili njegova supruga, brojni prijatelji i aktivisti Caritasa.
“I ja sam dva puta u toku rata bila u BiH. Tih prvih dana sakupljali smo hranu. Naš diskonter „Aldi“ nam je ponudio pomoć i mogućnost da kod njih pakujemo pakete. Tada je jedan paket, sjećam se, koštao 70 maraka. Sve smo pakovali u pakete od banana. Tih prvih godina smo uspjevali slati po četiri transporta pomoći“, prisjeća se Ursula Hölz. Svaka pošiljka pomoći u organizaciji „Bosnienhilfe-a“ bila je transparentna i dokumentovan je njen dolazak na adresu u BiH. To je, kako ističe Heribert Hölz.bilo jako važno, zbog povjerenja onih koji su mu pomagali.
„To je bilo važno i kako se „Bosnienhilfe“ ne bi ugasila. Ja sam mnogo pažnje pridavao objavljivanju u novinama i na taj sam način postigao transparentnost. Zahvaljujući tome je ova pomoć i postala poznata u cijelom regionu. Trudio sam se da se, nakon svakog odlaska u BiH, u novinama objavi šta sam doživio i gdje je ta pomoć završila. Na taj je način pomoć imala svoje konkretno lice i nije nestajala u kojekakvim tamnim kanalima.“
Heribert Hölz sa svojim je autom prešao čitavu BiH Heribert Hölz sa svojim je autom prešao čitavu BiH
Od prvog Heribertovog odlaska u BiH je prošla 21 godina. Do danas je 76 puta boravio u toj zemlji. Organizovao je desetine konvoja pomoći, prikupio preko 2,5 miliona eura i još uvijek pomaže onima u nuždi.
Jedna od najupečatljivijih priča iz humanitarnog djelovanja porodice Hölz je kada su tokom obilaska bosanskih izbjeglice u blizini Slavonskog Broda u mjestu Oriovac, upoznali trudnicu , koja je sa još petero djece živjela u razorenoj kući bez vode i struje.
„Kada smo uručili paket sa hranom toj porodici, moje srce se tada kidalo.Pitala sam supruga da li bi ikako mogli pomoći toj familiji. On je rekao da nemamo više novca. Međutim, ja sam odlučila da po svaku cijenu nešto uradim i pomognem. Čim sam se vratila u Njemačku počela sam praviti marmeladu i prodavati je. Tako je familija (Tomić op.a.) već 1. oktobra 2003. uselila u svoju ‘kuću od marmelade’.“
Ursula je nastavila praviti marmeladu i prodavati je. Od prikupljenog novca izgrađene su još dvije kuće, a danas se od toga izdržavaju i pomažu javne kuhinje u Zenici i Sarajevu. Mnogi projekti, koje je pokrenula porodica Hölz, danas su samoodrživi, ističe Heribert.
„U Fojnici smo osnovali jednu malu seosku zadrugu. U Posavini, na lokalitetu Bijelo brdo, utemeljili smo plantažu voća. Mala seoska domaćinstva dobijaju od nas stada od pet ovaca i jednog ovna. Tu su također još brojni projekti, koji ne mogu biti samoodrzivi, jer, recimo, penzioneri i učenici trebaju pomoc, a ne mogu raditi. Tako u Gradišci i Kotor Varoši pomažemo stare i iznemogle osobe. Pomagali smo izgradnju kuća, vrtića za djecu i škola.”
Iako su zakoračili u osmu deceniju, supružnici Hölz, nastavljaju svoju plemenitu misiju. Heribert je u knjizi pod nazivom “Od ribljeg ulja do šljivovice – od ratnog siročeta do bosanskog humanitarca” opisao najupečatljivije doživljaje iz BiH.
“Te prve tri ratne godine su bile zaista upečatljive i doživio sam dosta ružnih i teških situacija. Na mene su pucali. U opkoljenom Sarajevu sam sa djecom slavio Božić. To što sam doživio tamo me zaista pokreće. Želja mi je da i dalje pokušam pomoći ljudima. Mi živimo sami na ovoj planeti i za mene ne postoje nacionalnost, rasa ili neka druga pripadnost.“
Za svoj angažman Heribert Hölz je dobio i brojna priznanja, poput Njemačke medalje za zasluge, prestižnog papinskog ordena “Za crkvu i papu”, a 2011. je u rodnom Duisburgu proglašen i građaninom godine. Zanimljivo je da su Ursula i Heribert Hölz u mjestu Lug Brankovića kod Žepča još za života, a kao znak zahvalnosti članova lokalne zajednice, dobili svoj spomenik.
Izvor: Deutsche Welle