Životni put Omera Kolukčiju vodio je od konstruktora alata za izradu dijelova za avione, do majstora za izradu ključeva
Pažnju slučajnog prolaznika mostarskom Cernicom na trenutak ukrade neobično dugo, ali nadasve veselo i zanimljivo zadržavanje mušterija u jednoj ključarskoj radionici.
Iako izvana djeluje sasvim obična, još jedna u nizu radionica za izradu ključeva i graviranje imena na metalnim pločicama, radnja Omera Kolukčije, najpoznatijeg majstora jednog od najcjenjenijih zanata u Mostaru ali i mnogo šire, čuva priču čovjeka čiji su životni put obilježile značajne promjene.
Pri ulasku u radnju, goste koji tu dolaze po prvi put, pored neizostavnog osmijeha 77-godišnjeg Omera Kolukčije, dočeka red mušterija, koji čekaju na izradu svojih ključeva, ali i na ono još bitnije i cjenjenije, savjet o sigurnosti njihovih domova, koji se ne može, ali kod Kolukčije i ne treba, na bilo koji način platiti.
Od alata za izradu ključeva, raznovrsnih brava i ostalih pratećih materijala, detalji koji u rafama radnje, na neki čudan način liče na uljeze su makete aviona. Nekada su ti avioni proizvođeni u mostarskom Sokolu, u kojem je Kolukčija proveo 34 godine.
Omer Kolukčija, kao stipendista Sokola, najpoznatije jugoslovenske fabrike u sektoru avioindustrije, Vazduhoplovnu vojnu školu u Zemunu završio je davne 1956. godine. I danas aktuelna zanimljivost iz školskih dana je činjenica da se maturanti iz njegove generacije, oni koji su ostali u životu, još uvijek sastaju obilježavajući godišnjice mature. Kasnije je Kolukčija završio, kako je rekao u intervjuu za agenciju Anadolija, tehniku, pa fakultet.
„U svom radnom vijeku, radio sam sve od radnika za mašinom do tehnologa, konstruktora, rukovodioca i sve što je trebalo“, rekao je Kolukčija.
Makete aviona nekada proizvođenih za potrebe Jugoslovenske narodne armije (JNA) u radnji Omera Kolukčije, ali i ključevi u istim rafama, postavljeni u jedinstven ram, sami od sebe pričaju priču ovog vremešnog inžinjera mašinstva. Nekada je Kolukčija laički rečeno „pravio avione“, a danas izrađuje ključeve. Pokazatelj je to kako je rekao, stanja u privredi u BiH.
Od kraja rata pa do današnjih dana on je razvio svoj novi posao i postao jedan od najtraženijih majstora za izradu ključeva.
„Reći da neko pravi avion, malo je to teško objasniti nekom ko nikada nije bio u fabrici aviona, jer su u takvoj fabrici zastupljene sve specijalnosti, tako da niko ne može sam da izradi letjelicu, ali svako može biti dio tima koji to radi. Prema tome ja sam, na moju sreću kao i svi mi koji smo radili u fabrici vazduhoplova, imao sreću da sam radio u toj fabrici, jer pored toga što smo radili da bi zaradili platu, imali smo priliku da mnoge stvari naučimo, što u drugim industrijama nije moguće“, prisjetio se Kolukčija.
Kolukčija je u Sokolu radi na gotovo svim pozicijama.
„Počeo sam od radnika za mašinom jer sam prvo završio tokarski zanat, a poslije jednostavno potrebe proizvodnje su bile takve, a i moje nekakve nove mogućnosti kroz rad i dalje školovanje tako da sam jednostavno radio i kao tehnolog i konstruktor alata kojima su se određeni dijelovi proizvodili kako bi se zadovoljili određeni tehnički propisi koje avion zahtijeva. Bio sam i rukovodioc, prema tome skoro da nema posla u fabrici na kojem nisam na ovaj ili onaj način bio zastupljen“, pojasnio je.
-„Soko je danas mogao raditi u civilnom sektoru sa duplim kapacitetom“-
Rado se Omer Kolukčija prisjeća vremena provedenog u Sokolu, koji je, kako je rekao, danas mogao raditi u oblasti civilnog vazduhoplovstva u duplom kapacitetu.
„Obzirom da je to bila vojna fabrika, nikad se nije govorilo o tačnim količinama, ali mi smo proizvodili naše jugoslovenske avione od Galeba, Jastreba Orla do G-4. Možda je naajinteresantnije naglasiti jednu stvar da paralelno sa proizvodnjom tih aviona za potrebe jugoslovenske armije mi smo bili usvojili prozvodnju velikih djelova za putničke avione i za veliki broj frimi u svijetu već smo bili počeli proizvodnju i postigli zavidan kvalitet u toj prizviodnji i danas je mogao Soko da prizvodi te dijelove čak da duplira kapacitet i ljudski i materijalni međutim političke prilike su takve da nije došlo do toga“, naglasio je on.
Kolukčija se zaradom od izrade klučeva ne može obogatiti, a kako je rekao, svi bi trebali da na neki način rade i zarađuju, da koriste svoje znanje i sve svoje kapacitete.
(Anadolija)