Petak, 29 ožujka, 2024

Potresna ispovijest majke koja je prije nekoliko mjeseci ostala bez sina: “Imao je san da poslije gimnazije dobije sportsku stipendiju…”

Preporučeno

– Doktor je došao u vizitu i rekao mi kako će se uskoro završiti. Pitala sam koliko mu je ostalo. Naravno, nije to mogao da mi kaže. Vratila sam se u sobu kod Dragana, ne sjećam se ni kako, znam samo da sam mu govorila kako ne treba da se plaši, kako mora da zaspi i odmori se, a kada se probudi, biće sve u redu i ići ćemo kući. Ispalo je da ga nisam slagala, ali nažalost – kući se nije vratio živ.

Jelena Studen Vojvodić, majka koja se hrabro suočila sa smrću sina
Jelena Studen Vojvodić, majka koja se hrabro suočila sa smrću sina

Ovako priču započinje Jelena Studen Vojvodić iz Apatina (Srbija), žena koja se prije nepunih godinu dana suočila s jednom od najtežih situacija po majku, bolešću i gubitkom djeteta. Dragan Ćulibrk je imao nepunih 18 godina kada mu dijagnostifikovan rak kostiju.

Sve je počelo u decembru 2012. U pretprazničko vrijeme, kada većina porodica obilazi prodavnice u potrazi za poklonima za najmilije, Jelena i njen Dragan su obilazili ljekarske ordinacije.
– Jedan dan se požalio kako vidi duple slike na desno oko. Odmah sam reagovala jer on nije bio od onih koji se lako žale. Otišli smo kod oftalmologa, pa kod neurologa. Smjestili smo ga na VMA u Beogradu, na Odjeljenje za neurologiju. Saopštili nam da je to najvjerovatnije benigni tumor. Uskoro je dobio otpusnu listu u kojoj je samo pisalo: «praćenje i kontrola za šest mjeseci», a on je već tada imao ekspanzivni rak, koji se ekstremnom brzinom širio – počinje priču Jelena.

U ISTANBUL PO POMOĆ Jedan od doktora sa odjeljenja na kojem je Dragan ležao pozvao je roditelje na razgovor i rekao im da pomoć potraže u klinici Acibadem u Istanbulu, gdje se radi operacija gama nožem, tretman koji se primjenjuje kod teških stanja i metastaza na mjestima koja su za klasičnu operaciju nedostupna.

– Nekoliko dana nakon Nove godine otišli smo na tretman u Tursku, Dragan se sve vrijeme osjećao dobro. Tamo smo bili tri dana i vratili smo se kući s preporukom za kontrolu nakon tri mjeseca – kaže majka.
Čak je vid počeo da se polako vraća u normalu, ali jedne večeri došlo je do naglog pogoršanja.

– Došao je iz škole, trebalo je da ide na neki rođendan, ali sjeo je pored mene i rekao mi da neće ići jer ima neki neobjašnjiv osjećaj u nogama koji mu smeta. Pitala sam ga da mi objasni, ali ni njemu nije bilo potpuno jasno. Samo se povukao i otišao u svoju sobu – nastavlja Jelena. U roku od dva sata ostao je nepokretan.

Doktori u Somboru su posumnjali da se tumor spustio niz kičmenu moždinu, te je Dragan već sutradan prebačen na Kliniku za neurologiju.
– Mislila sam tada da su to najgori trenuci u mom životu, ne znajući da tek slijedi ono najgore. I, onda, hladan tuš kada je stigao nalaz: maligni tumor iz grupe Juing sarcoma ili rak kostiju – kaže Jelena.

Upravo se čita:  'Šemso u Njemačkoj' otkrio koliko u praksi košta život u ovoj zemlji: Iznenadilo ga je jedno pravilo

Dragan je ležao na odjeljenju, bio je nepokretan i nakon operacije stabilizovanja kičme bilo mu je sve gore.

– Samo mi je bilo bitno da ne posrne psihički. Stoga sam vodila računa da ne primijeti kod mene zabrinutost i tugu. Dogovorili smo se da mu ne kažemo da ima rak. Bilo je jako teško glumiti to, a s druge strane znati da u njemu postoji zlo koje ga jede.

SAN O KOŠARCI I AMERICI Situacija u kojoj su se našli Dragan i njegova porodica bila je sušta suprotnost od života punog nade i očekivanja koji su živjeli to do tog decembra 2012. godine.

Volio je košarku. Imao je san da posle gimnazije dobije sportsku stipendiju, upiše koledž u Americi i tamo nastavi sa igranjem.

Već sa 17 godina počeo je da se priprema za prijemni ispit i išao je na privatne časove.

Od roditelja Jelene i Branka imao je punu podršku, jer su njega i petnaestogodišnjeg Uroša od malih nogu vaspitavali da se bore za sebe.
Želja mu je bila da uspije u Americi kako bi mlađem bratu obezbjedio trajnu rehabilitaciju. Uroš je, naime, rođen kao nedonošče i zbog komplikacija na porođaju rođen je s cerebralnom paralizom.

Bili su jako vezani, pa je Dragan planirao da u Americi obezbjedi kuću s bazenom i teretanom, gdje bi Uroš mogao da vježba. Uroš je prohodao tek sa četiri godine uz mnogo borbe, napora i odricanja, tako da se on već suočio sa surovom realnošću još u najranijem djetinjstvu.

Dragan je uvijek mislio na svog mlađeg brata, štitio ga je i podržavao ga i Uroš je u njemu vidio uzora.

PONOVO U TURSKU Poslije mjesec dana ležanja na Klinici za neurologiju Kliničkog centra Srbije, ljekari su ponovo predložili operaciju u Istanbulu, ovaj put sa ciljanjem na kičmu. Porodica nije gubila nadu, a Dragana je zanimalo kada će opet moći da stane na noge.
Iako je bio svjestan da je sa sportskom karijerom gotovo, san o Americi ga nije napuštao.

– Znaš, neću moći da igram košarku, pa sam odlučio da idem na koledž u Ameriku, mimo sportske stipendije, tako što ću polagati akademski prijemni. Znam da ću morati da štrebam, ali uradiću to – rekao je majci pred polazak u Tursku.
U martu ove godine ponovo su otputovali za Istanbul. Draganu je bilo sve lošije, počele su visoke temperature i glavobolje, gubio je na kilaži, teško je jeo i pio.

Upravo se čita:  Katastrofa u SAD-u: Teretni brod se zabio u poznati most u Baltimoreu i srušio ga

GUBITAK PRIJE GUBITKA Na klinici Acibadem ponovo su ga cijelog snimili i saopštili porodici najsuroviju istinu – nema svrhe raditi tretman jer je kancer metastazirao po čitavom tijelu.

Kada je Jelena upitala ljekara kakve su šanse za izlječenje, odgovorili su da će terapija, ukoliko se odluči za nju, biti u cilju produžavanja života, najduže pet godina, ali i to da su moguća čuda.
Na klinici je dočekao svoj 18. rođendan.

– Nisam znala šta da radim taj dan. Situacija je bila teška, nepodnošljiva, realnost je bila ispred nas, nada još prisutna, ali više po savjesti. Počela sam da se pripremam za gubitak prije gubitka. Slično je kao kada živom čovjeku čupaju ili kidaju dio tijela – priča Jelena.

NATRAG U BEOGRAD Sve to vrijeme Dragan je bio neobjašnjivo miran, svjestan stanja u kojem se nalazi i razuman, ali njegovo tijelo i organi su počeli da otkazuju.
Vratili su se u Beograd, a Dragan je smješten na Dječje odjeljenje Instituta za onkologiju i radiologiju Kliničkog centra. Jelena posebno ističe koliko im je značila iskrenost, toplina i predusretljivost ljekara.

– Nigdje do sada nisam vidjela da se neko brine o djeci kao ti ljudi tamo. Tamo nema tajni. Dragan je došao u vrlo teškom stanju, a ljekari su otvoreno rekli da će pokušati da mu produže život koliko je to moguće – kaže Draganovaa majka.

Dragan je ubrzo počeo da prima hemioterapiju, ali nije mogao da izdrži ni prvu turu jer njegov organizam nije mogao da je primi. Krvna slika se pogoršala, dobio je sepsu i smješten je u izolaciju. Nije više mogao ni da jede i pije, pa je hranu dobijao preko infuzije.

– I dalje sam mislila da on ne zna cijelu istinu jer mu nismo sve prenosili. Ipak, u jednom momentu mi je rekao: «Ja sam za sve kriv». Kao da mi je neko zabio nož u srce! Rekla sam: «Nisi ti kriv ni za šta i nemoj krivicu na sebe da prenosiš» – priča Jelena.

Nije bilo spavanja posljednja dva dana i noć prije no što će preminuti. Počeli su da ga bole ramena i lopatice. Dali su mu terapiju protiv bolova i tablete za smirenje i spavanje. Svanulo je i on je počeo od jutra da halucinira i da polako pada u stanje kome.

Upravo se čita:  Objavljen identitet napadača u Moskvi

POTRESAN RASTANAK OD MLAĐEG BRATA Bilo je vrijeme za oproštaj. Jelena je pozvala članove porodice u Apatin i rekla im da dođu.
– Najpotresniji momenat je bio ulazak Uroša u Draganovu sobu, njihov razgovor i opraštanje, Dragan mu je rekao: «Urkec, opušteno i čuvaj se». Oni su otišli, a Dragan je posle pola sata izdahnuo, tog 4. aprila 2013. godine. Stajala sam pored njegovog kreveta, on mi je rekao da pogledam gore u bijelu svjetlost koju je vidio. Onda je samo sklopio ruke i izdahnuo.

ŠTA DALJE? «NEMA POVLAČENJA, NEMA PREDAJE!» Kasnije, pregledajući Draganov telefon, Jelena je vidjela da je čitao tekstove o raku kostiju i sarkomu.
Čuvala je od njega tajnu, ne dozvoljavajući mu da dozna da boluje od opake bolesti, a sve to vrijeme on je krio da zna! Nije želio da svima otežava. Takav je bio Dragan.

– Znala sam da nešto moram da uradim jer sam gledala sudbinu djece koja takođe imaju rak, a opet i nadu. Znala sam da nešto moram da uradim za taj institut, za onu sobu u kojoj je Dragan ležao i gdje nas je napustio.
Tako smo došli na ideju da organizujemo humanitarnu akciju i koncert na kojem bi pjevao «Beogradski sindikat». Zašto «Beogradski sindikat»? To je bila Draganova omiljena grupa, a uz njihovu pjesmu «Nema povlačenja, nema predaje» je, umjesto Posmrtnog marša, i sahranjen.

Jelena je stupila u kontakt sa Škabom iz «Beogradskog sindikata». Ispričala mu je šta se dogodilo i šta porodica planira.
– Uz dobru volju i humani gest «Beogradskog sindikata», krenuli smo u akciju i održali koncert. Shvatili smo da ni poslije ovog teškog gubitka nema povlačenja i nema predaje, jer život i borba idu dalje.

LJUBAV POBJEĐUJE BOL Kažu da kad čovjeka napusti neko jako drag, on osjeća dvije vrste bola: jedan što te osobe više nema, i drugi što je on sam ostao bez nje. Kako živjeti s tim?

Poruka za sve koji su doživjeli sličan gubitak, kaže Jelena, i koji ne mogu da se otrgnu od bola jeste da samo nesebičnost i čista ljubav ukidaju bol. Provjereno.

– Ako je tako moralo biti, a moralo je jer ništa nije slučajno, onda je moj Dragan na nekom mnogo boljem mjestu, gdje više za njega nema bola, tuge i patnje, a to mi je najvažnije.

Prije svega ovoga mislila sam da je strah nešto najgore što se može vidjeti u očima drugih, ali sada znam da nije. Najstrašnije je kada u drugim očima vidite nemoć. Taj pogled nikada neću zaboraviti.

(Bh-index, Zena.blic.rs)

Zanima li vas ovo?

Komentariši

Izdvajamo

Izdvajamo

Fotografije hapšenja tri muškarca iz Hadžića zbog sumnje na povezanost s nestankom Danke (2) iz Srbije

Tri osobe iz okoline Hadžića uhapšene su zbog tvrdnji da imaju informacije o nestaloj djevojčici Danki Ilić i za...

Još vijesti za vas