Volonteri sa svih strana ovih dana pristižu u Maglaj, čiste, peru, rade sve što im se kaže a kada se vrate kući neki od njih uzmu olovku pa zapišu ono što im je na duši.
Ovo je pismo mlade volonterke , pročitajte i vidjet ćete zašto imamo omladinu koja zaslužuje sve pohvale.“Pored tehničkih priprema za put u poplavljena područja (čizme, rukavice, maska i ostale potrepštine) prvenstveno sam se pripremila psihički. Duboko udahnula i krenula. Ono što me dočekalo na samom ulazu u Maglaj bilo je strašno! Nesnošljiv smrad, gomile smeća. Jos je strašnije bilo kada je Jasmina presretna uzviknula: “SUPER! Izgleda neuporedivo bolje od prije nekoliko dana!”
Nisam se jos uvijek sabrala od prvog šoka kada je uslijedilo drugo iznenađenje, ovaj put mnogo pozitivnije, kolone pomoći koje ulaze u grad, nebrojeni volonteri, kombiji i kamioni sa natpisima velikih i malih firmi od kojih svi na svoj način pomažu. Bišćani, Kakanjci, Sarajlije, Fojničani, svi čiste kao da su u svojoj avliji, piše Maglajinfo.com
Stanje u gradu je haotično ali već nakon sat vremena dolazimo u mjesto koje se zove OMERDINO POLJE (pišem ovo velikim slovima da ga dobro zapamtite, Omerdino Polje – zapišite sebi, sjetite ga se kasnije), parkiramo se i otvaramo kombi pun paketa, uglavnom sanitarnih sredstava. Odmah nam počinju pritrčavati ljudi sa pitanjima sta im nosimo, slijedi blago razočarenje. Drago im je što smo donijeli sredstva za čišćenje i dezinfekciju, nemaju ni to, ali oni bi hljeba i vode. Duša mi zastaje u grlu, ne mogu da vjerujem da ljudi nemaju hranu! U tom trenutku vozač, ljudina toliko živopisan da zaslužuje posebnu priču, otvara svoju torbu i vadi hranu koju je ponio za sebe i dijeli naokolo.
Nosili smo sanitarna sredstva ljudima koji nemaju šta da očiste jer ni prije nisu imali mnogo, a sada nemaju ništa. Žive u montažnim kućama koje nemaju zidove od cigle i potpuno su natopljene i nemoguće ih je uopće očistiti. U nekoliko kuća u koje sam ušla, ljudi su otvorili kesu, pogledali šta ima unutra i odvadili stvari koje već imaju da odnesem negdje drugo, nekome ko to još nije dobio i upućivali me na kuće koje su zavučene “i nekako ih svi preskoče”. Ovako veliki ljudi učine da ti duša poraste i naprosto im morate dati ono sto im nikada nije od viska, čvrsti zagrljaj.
U Maglaju sam doživjela sve, tugu, bol, čuđenje, strah, smijeh, jedinstvo, mladost, a i ludost. Mislim da stvarno, ali stvarno, “niđe na svijetu” nećete vidjeti kamion okićen novogodišnjim ukrasima kako čisti grad nakon potpune katastrofe, niti ćete doživjeti da vas u potpunom ludilu, gdje ljudi nemaju najosnovnija sredstva za zivot zaustavi čovjek na sred ulice i pita:
“Djevojko, da slučajno nemaš neku kremu za ruke, bilo kakvu, da ponesem ženi. Čisti već danima, žao mi je, da joj samo vidiš ruke!”, ili da vas ljudi bukvalno prisile da sjednete i popijete kafu iako imaju mozda još samo litar pitke vode u kući. Ljudi su i ljuti i zahvalni u isto vrijeme. Jedna gospođa mi je pričala kako je noć kada je voda počela nadolaziti sav namještaj podigla na stolice i stolove (ruke su joj u ranama do ramena) i bila presretna kada je vidjela da je čitav, a već sljedeće jutro, kada se počeo susiti, naravno, počelo je i raspadanje: “Gledam ja onaj ormar, nov, a raspada se. I sad ja to trebam baciti!? Siđem ja fino u podrum, uzmem onu sjekiru, pa iz sve snage udri po njemu! Čitavog sam ga isjekla na komade! I smijem se i plačem!”
Vratila sam se kuci blatnjava do grla, jedva sam čekala sve da skinem sa sebe i saperem to blato, da skinem tih bar 5 kila koliko se činilo da sam teza. Voda je saprala prasinu, ali onaj mulj u koji sam zagazila u Omerdinom Polju nikada saprati neću, mislim da će mi korak uvijek biti teži.
Hvala Jasmini (ovaj put mi je darovao i novu prijateljicu) i hvala Nahli. ♥