Petak, 17 rujna, 2021

Prije 73 godine partizani su na -40 prošli Igmanski marš!

Nemojte propustiti

U borbi za slobodu, partizani i članovi Prve proleterske brigade su na ovaj dan krenuli u svoj legendarni pohod. I pored toga što su mnogi nakon toga ostali invalidi, mogli su da budu ponosni što su se izborili sa – 40 stepeni.

Oko 700 vojnika, koliko ih je učestvovalo u maršu tokom druge neprijateljske ofaznive, prepješačili su nevjerovatnih 100 kilometara od Jahorine, preko Sarajevskog polja i planine Igman, do Foče, i trajao je 18 sati.

Sve ovo je počelo kad su se bataljoni okupili 26. januara i počeli s pripremanjem, a najviše se isticao crnogorski bataljon, jer se smatralo da je njegov komandant Pero Ćetković najsposobniji. Naredio je saborcima da se obuku što bolje, obuću namažu lojem, a najveći dio priprema se zasnivao na pripremanju boraca na ono šta ih očekuje i koliko će napora biti potrebno ukoliko dođe do borbe.

U svoj pohod su krenuli u toku dana, i već oko 16 sati su prešli prvu prepreku, a zatim i drugu, treću i tako redom. Međutim, kada su prešli i rijeku Bosnu, naletjeli su na prvu prepreku i zastoj. Naime, veoma mali potok Volujica je bio zaleđen, ali pri prvom prelasku brigade, led je popustio i nekoliko boraca je upalo u ledenu vodu, a sa njima i jedan konj.

To je stvorilo mnoge nedaće, jer se na izrazito niskoj temperaturi obuća zaledila, zbog čega su imali osjećaj kao da imaju neki oklop oko stopala. Čitava ova situacija je napravila veliki zastoj, i to baš u dijelu u kojem je trebalo da bdu najbrži. Komandant brigade Koča Popović je bio veoma zabrinut, ali vojska je uspjela da se izbori s ovom nedaćom, pa su nastavili da se kreću ka planini Igmanu, po kojoj je ovaj marš i dobio ime.

Prethodnica je u podnožje Igmana stigla negdje oko 22 sata. Tu su se rastali od svojih vodiča, boraca Semizovačke čete Crnovrškog bataljona i brigada više nije imala razloga da osjeća strah. Bili su na sigurnom čim su ušli u šume. Ipak, nakon što je put išao koso uz jednu stranu, naišli su na oštru krivinu na kojoj je put bio zaleđen, pa su mnogi padali, klizali se, puzali, a čini se da je najteže bilo konjima koji su bili natovareni.

Međutim, morali su što prije da pređu i ovu prepreku, jer se u blizini nalazio put Sarajevo-Blažuj, sa kojeg je snijeg bio očišćen i postojala je velika opasnost da će neprijatelj doći tim putem, a oni jednostavno nisu imali više snage i mnogima su promrzli prsti na rukama i nogama.

Ipak, herojski su nastavili dalje, činilo se da su u tom momentu ljudi bili jači od konja. Čekao ih je sve teži put. Snijeg je padao sve jače, temperatura se spuštala, a pred zoru im je bilo najgore. Planina je bila surova, hladna, teška, nepredvidljiva, a partizani hrabri. Znali su da moraju da je pređu, vodili su se tom mišlju da ako su uspjeli da izbjegnu neprijatelja, uspjet će sve, pa i da pobijede ovu surovu planinu.

U Veliko polje su stigli negdje oko osam sati ujutru 28. januara i tu se nalazio štab partizansko-četničke Igmanske čete. Svi su im pritekli u pomoć, a promrzlim vojnicima je bilo izuzetno teško skinuti zaleđenu obuću, pa su oni koji nisu smrznuti zajedno s bolničarkama davali sve od sebe kako bi im masirali noge da bi im proradila cirkulacija, a zatim su nastavili i tri sata kasnije su stigli u Presjenicu, gdje im je udejdno bio i cilj.

Mnogi vojnici su postali invalidi nakon Igmanskog marša u Drugom svjetskom ratu. Zbog promrzlina, ostali su bez prstiju na nogama, prema svjedocima tog događaja, nekima su bile amputirane noge, ali su svi bili presretni što su uspeli u svom cilju. Uspjeli su da hodaju više od 18 sati bez prestanka, pružili su veliki napor i otpor surovoj hladnoći i na kraju došli na bezbjedno mjesto .

O ovom događaju i herojima partizana, reditelj Zdravko Šotra je napravio film pod istim nazivom “Igmanski marš” koji je snimljen 1983. i premijerno prikazan 27. juna iste godine. U ovom ostvarenju glume velikani domaćeg glumišta, poput Tihomira Arsića, Branislava Lečića, Velimira Bate Živojinovića, Slavka Štimca..

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Milorad Dodik Bosnu i Hercegovinu ne smatra svojom državom, a plaću prima od novca bh. građana

Milorad Dodik, ne propušta priliku da se odriče BiH. Iste one zemlje u kojoj živi, gdje mu je imovina...

Možda vas zanima i ovo