Subota, 15 svibnja, 2021

Protesti protiv čovjeka koji je preporodio Tursku

Nemojte propustiti

Politički uspon aktuelnog premijera Turske Recepa Tayyipa Erdoğana počinje 1994. godine, kada kao kandidat Stranke blagostanja biva izabran za gradonačelnika Istanbula. U tom trenutku u Istanbulu su postojali brojni problemi- grad je bio neuređen s neadaktvatnim gradskim prevozom, brojnim problemima opskrbe vodom, zapuštenim kulturno-historijskim spomenicima i krajnje neefikasnom javnom službom. Odlučan u namjeri da se obračuna s korupcijom i grad dovede u red, Erdogan je u četiri godine svog mandata preporodio Istanbul- grad je dobio redovnu opskrbu vodom, novi sistem gradskog prevoza, uređene deponije, tržne centre, autoputeve, zelene površine, studentske domove i mnoge kapitalne projekte.  Još tada su protivnici optuživali Erdogana da u Istanbulu namjerava uvesti islamske zakone, no od toga nije bilo ništa. Upravo će optužbe za pokušaj uvođenja islamizma i ukidanja turskog sekularizma postati glavna optužba koju će njegovi politički protivnici, uključujući i sadašnje demonstrantne, koristiti kao glavni argument u borbi protiv Erdoganove vladavine.

Recep Tayyip Erdoğan
Recep Tayyip Erdoğan

Piše: Danijal Hadžović

Ustavni sud je zabranio Stranku blagostanja 1998. godine, pa je Erdogan, zajedno s ostacima bivše stranke pristupio novosnovanoj Stranci vrline. Godinu dana kasnije, pod optužbom da je poticao vjersku mržnju, osuđen je na devet mjeseci zatvora, od čega je odslužio četiri mjeseca.

Stranka vrline je 2001. također zabranjena pod optužbom da je kršila sekularne zakone, što Erdogana nije pokolebalo u njegovim političkim ambicijama. Iste godine osnovao je Partiju pravde i razvoja (AKP), koja je na izborima 2002. ostvarila pobjedu s 35% glasova, što joj je po tadašnjim turskim zakonima bilo dovoljno da samostalno formira vladu. Narod Turske upamtio je odlične rezultate koje je Erdogan ostvario kao gradonačelnik Istanbula i nakon višedecenijske dominacije kemalističkih politika čiju je vladavinu pored njegovanja tekovina sekularizma, karakterisala i ekonomska zaostalost te masovno kršenje ljudskim prava i sloboda, odlučio je povjerenje dati novom političkom konceptu.

Uslijed velike zabrinutosti koja je vladala u samoj Turskoj i izvan nje zbog dolaska na vlast stranke čiji su članovi imali islamističku prošlost i kao takvi predstavljali potencijalnu prijetnju sekularističkom uređenju u zemlji, Erdogan i ostalo rukovodstvo stranke uporno su isticali da AKP nema tajni vjerski program, nego se radi o konzervativnoj stranci prozapadnog tipa koja je kao svoje prioritete isticala približavanje EU i ekonomski napredak zemlje, uz oživljavanje pomalo potisnute turske tradicije.

U tom kontekstu, jedan od važnijih aspekata političke ideologije AKP bio je i ekonomski liberalizam, zahvaljujući čijoj je primjeni tokom narednih desetak godina vladavine ove stranke Turska doživjetla potpuni procvat- ekonomija je značajno liberalizovana i oslobođena brojnih zakonskih stega koje su ograničavale razvoj poduzetništva, tržište je deregulisano i izvršena je privatizacija većih kompanija koje su bile u državnom vlasništvu. Ovakve mjere ubrzo su dovele do velikog ekonomskog rasta koji u Turskoj već godinama kontinuirano traje, priliva stranih investicija i otvaranja nekoliko miliona radnih mjesta. O rezultatima vladavine AKP u Turskoj možda najbolje govore statistički podaci o stanju u zemlji danas, nakon desetak godina vladavine ove stranke, u odnosu na 2001., godinu prije dolaska AKP-a na vlast: ukupni bruto domaći proizvod 2001. iznosio je 230 milijardi dolara, danas on iznosi 770 milijardi; realnog ekonomskog rasta nije ni bilo 2001., odnosno zemlja je bilježila pad koji je iznosio čak -9,4%, dok danas Turska bilježi rast od 8,9%; prihod po glavi stanovnika povećan je sa sa 3 000$ na 10 600$; izvoz je povećan sa 25 milijardi na 152 milijarde dolara; izdvajanje za zdravstvo sa 29 povećano je 16,8 milijardi dolara, a za školstvo sa 6,5 milijardi na 47,4 milijardi danas. Osim toga, Turska je vratila i komletan dug MMF-u!

Pa ipak, pozitivne promjene koje su se desile tokom vladavine Erdogana i AKP-a nisu se odnosile samo na ekonomsku situaciju u zemlji. Iako lične i socijalne slobode u Turskoj još uvijek nisu na zavidnom nivou, u posljednjih nekoliko godina zemlja i na ovom polju ostvaruje značajan napredak.  Ukinuta je smrtna kazna, uvedena je veća sloboda govora i udruživanja, data su manjinska prava Kurdima, težište vlasti prebačeno je ka manjim administrativnim jedinicima, i što je možda i najvažnije- armija je stavljena pod civilnu kontrolu. Ovakvi rezultati nisu prošli bez nagrade turskog naroda, tako da je na opštim izborima 2007. stranka osvojila 46,5% glasova, a četiri godine kasnije čak 49,8% glasova.

Protiv čega se protestuje?

Pa ipak, i pored ogromnog ekonomskog napretka koji je Turska ostvarila pod vodstvom AKP-i Erdogana, veće demokratizacije društva te gotovo natpolovične podrške na izborima, ovih dana svjedoci smo nimalo mirnih protesta u Turskoj na kojima demonstranti izražavaju bunt protiv aktuelne vlasti i optužuju je za tiraniju i pokušaj uvođenja islamizma! Treba također napomenuti da ovo nisu prve demonstracije protiv Ergogana i AKP-a zbog navodnog pokušaja islamizacije turskog društva. Sličan pokušaj rušenja AKP-a postojao i 2007., kada su milioni pobornika striktnog sekularizma demonstrirali po gradovima Turske. Generali, koji su tokom četiri decenije oborili četiri vlade i zatvorili isto toliko islamskih partija, izveli su brodove na Bosfor sa cjevima okrenutim gradu. Onda su raspisani prijevremeni izbori u julu na kojima je Erdogan ubedljivo trijumfovao, osvojivši čak 46, 5% glasova.

Danas, šest godina nakon tog događaja, ponavlja se slična situacija. Ako je neko možda i pomislio, naivno, da je povod za masovnije demonstracije u turskim gradovima bio brutalan odgovor policije na proteste protiv rušenja parka i izgradnje tržong centra, ili protiv pokušaja ograničavanja prodaje alkohola, njegove sumnje su mogli odagnati konkretni politički zahtjevi s kojima su naoružani slikama Ataturka istupili demonstranti. Jarko politički i ideološki obojeni demonstranti otkrili su, što kroz ikonografiju, što kroz istupe svojih glavnih protagonista, pravi uzrok ovih protesta- Erdogana i AKP se optužuje za pokušaj uvođenja islamizma i uništenje sekuralističke Turske, zamjera mu se njegov otpor režimu Bašara Al Asada u Siriji, spominje se borba protiv nejednakosti u društvu, a sve je popraćeno uličnim nasiljem uz uništavanje privatne i javne imovine, te čak i skrnavljenje džamija… Pritom, sam način i tok demonstracija jasno ukazuje da se radi o vrlo smišljenoj akciji s dubljom pozadinom: od namjernog organizovanja protesta na za to nedozvoljenom mjestu kao iskre za veće nemire, preko slanja lažnih podataka medijima o broju poginulih i povrijeđenih na demonstracijama do montiranja slika sa protesta kako bi se poslala lažna slika o brutalnosti i siledžijstvu turske policije- jasno je da ovi protesti za cilj imaju uzdrmati tursko društvo i oslabiti poziciju vladajuće stranke.

Džamija koju su demonstranti oskrnavili
Džamija koju su demonstranti oskrnavili

No, s kojim motivom se nastoji uzdrmati zemlja i srušiti vlast koja je Turskoj donijela veliki ekonomski napredak i rast standarda svim građanima, učinivši od nje regionalnu silu i svjetski relevantan politički faktor? U ime kojih ljudskih prava i sloboda i protiv kakve islamizacije se bore oni koji protestuju sa slikama osobe koja je stvorila sistem u kojem je pokrivenim ženama bilo zabranjeno ući na fakultet, što je tek nedavno promijenjeno, i kada svi podaci govore da je stepen ljudskih prava pod Erdoganovim režimom ne zavidno, ali ipak povećan? Je li pokušaj uvođenja zakona o ograničavanju prodaje alkohola ( takvi zakoni su na snazi u mnogim evropskim zemljama, poput primjerice Švedske u kojoj se samo u državnim prodavnicama do 20 sati mogu kupiti alkoholna pića), odlika te islamizacije i kršenja teško stečenih sloboda, a s druge strane stvarno kršenje prava osobama s vjerskim uvjerenjima i drugačijim ideološkim stavovima nešto što je društveno poželjno i priželjkivano? Erdogan ako je i imao namjeru sistemske islamizacije turskog društva, onda je to dosad jako jalovo radio, jer je vrlo teško pronaći zakone koji ozbiljnije idu u tom pravcu, a koje je njegova stranka usvojila, osim ako pod islamizmom ne podrazumijevamo samu činjenicu da Erdogan zajedno s najprominentijim političarima AKP-a nedvosmisleno ističe svoje islamsko vjerovanje i slijeđenje islamskih vrijednosti?

Ili se pak naprosto radi o činjenici da kemalističkim ljevičarima koji su odlučili izraziti svoj, nimalo miroljubiv bunt prema Erdagonovom režimu, nikakav rast standarda i povraćeni ponos zemlji ne mogu nadomjestiti želju i žal za vremenima kada su u svojoj kemalističkoj poludiktaturi pod svesrdnom podrškom vojske mirno mogli kompletnom društvu nametati svoj ideološki teror i sistemski šikanirati neistomišljenike? Da su kojim slučajem ovi protesti organizovani prije kojih petnaestak godina, umjesto “brutalnosti” policije, vrlo vjeorvatno bismo gledali slike tenkova kako gaze demonstrante.

(Bh-index)

Više s weba

loading...

Izdvajamo

“Vojne trupe s različitih strana krstare BiH, Dodiku će trebati više od 30.000 vojnika ‘partije’ kako bi blokirao Amerikance da ne dođu do Manjače...

Iako je Manjača od Trebinja udaljena oko 400 kilometara, trupe NATO-a krstare cijelom zemljom, pa su jutros i na...

Možda vas zanima i ovo