Zorica Kostić je kozmetičarka. Ima 39 godina, muža i dvoje djece. Imala je sasvim normalan život. Ali, imala je i jednu od najpodmuklijih bolesti – rak dojke. IMALA. Znači – pobijedila! Danas se smije i uživa u životu. Ali, nije bilo tako od početka…
– Moj suprug je prvi primijetio da nešto nije uredu. Napipao je neku pločicu u dojci i odmah smo otišli ljekaru. Rečeno mi je da nije ništa i da će da se prati. Međutim, poslije osam mjeseci na ultrazvuku je utvrđeno da je kvržica promijenila strukturu i da se znatno povećala. Hitno su me poslali na pregled kod onkologa i poslije mamografije su mi rekli da obavezno moram na operaciju. To je bilo prije dvije godine. Operisana sam i histopatološki nalaz je pokazao da je u pitanju maligni tumor. Odstranili su mi cijelu dojku i odmah mi je ugrađen implant, što je vrlo važno za jednu ženu. Imala sam sreću i sa mojim ljekarom, profesorom Ganićem, koji me je operisao i vodio kroz oporavak. Najvažniji je taj odnos sa ljekarom, važno je da dobijete savjete kako da se poslije svega ponašate, pise Prva.rs.
Kako je vaša porodica reagovala?
– To je za mene, za moju porodicu i naše prijatelje bilo jako teško saznanje. Užasno sam se osjećala… Znala sam da se od toga umire i da mi predstoji težak period. Djeca su tada imala šest i sedam godina i stalno sam razmišljala šta će biti sa njima ako mene ne bude… Ipak, bili su premali da bih im nešto objašnjavala u tom momentu. Međutim, poslije operacije samo sam razmišljala da li moram na zračenje i hemoterapiju jer znam posljedice. Konzilijum je odlučio da moram da primim četiri serije hemoterapije bez zračenja. Tako je i bilo. Poslije dvadeset dana krenula sam na prvu i osjećala sam se užasno. Opala mi je kosa već poslije prve terapije i zamolila sam mamu da mi obrije ostatak kose jer me boljela glava. Mama mi je bila ogromna podrška i uvijek je bila uz mene dok se to dešavalo. Suprug je odveo djecu na odmor, a ja sam morala da se suočim sa njima poslije svega…
To, inače teško, saznanje da vas je bolest napala, još joj je teže palo jer ima dvoje djece kojima treba da saopšti da je mama teško bolesna. A vi dobro znate da djeca misle da mame nikada nisu bolesne.
Ali, znali ste da ćete morati nešto da im kažete, zar ne?
– Nisam im rekla da imam rak već da mi je opala kosa jer pijem neke lijekove. Nije im bilo lako uopšte, to se vidjelo odmah. Bili su brižni i vodili su računa o meni. Tako mali, a već su bili zabrinuti… Međutim, rekla sam im da ćemo to sve zajedno prebroditi i da ću ozdraviti i da će sve proći.
Sama činjenica da ste bolesni, čak i kad imate samo bezazleni grip, utječe na psihu. Neko klone, neko se povuče u sebe, neko ima snage, neko ne želi da se bori. Zorica je podigla koplje i krenula u napad. Zbog sebe. Zbog djece. Zbog porodice i prijatelja. Zbog života. Nabacila je osmijeh, šminku i lijepo raspoloženje. To ne umije baš svako, čak ni oni čije je zdravlje tip –top.
– Ja sam vrlo vedre naravi i sve to tamo mi je bilo prestrašno. Oboljeli ljudi jako loše izgledaju i tada sam rekla sebi da moram to da prebrodim kako znam i umijem. Nisam željela da izgledam bolesno ni sebi, ni djeci, ni suprugu, niti bilo kome. Kupila sam lijepe marame za glavu, uvijek sam bila našminkana i nasmijana. Tako sam odlazila na terapije i moram priznati da su u bolnici svi bili oduševljeni mojom energijom. To su mi i govorili i veoma mi je prijalo da to čujem. Znate, ti komplimenti i pozitivni komentari daju vam snagu da nastavite. Na kontrole sam redovno odlazila i, svaki put kad bi rezultati bili dobri, ja sam imala još više samopouzdanja i želje da se sve to što prije okonča. Ja sam kozmetičar i odlučila sam da počnem da radim dvadeset dana poslije operacije, što je vrlo rijetko jer se žene zatvore i ne žele da komuniciraju sa ostalim svijetom.
E, pa, ja sam htjela da komuniciram. Htjela sam da radim i da se družim. Nisam htjela da pričam o bolesti i moja kuma je znala da mi kaže: „Da te ja ne pitam kako si, ne bi mi nikad ništa rekla!“ Verujte mi, tako je mnogo bolje – glava gore i samo naprijed. Sve prođe, pa i to.
Zorica je i dalje nasmijana. Prima terapiju, smije se i uživa u životu. Nije uvijek lako, ali je uvijek važno. Odnijela je veliku pobjedu. I ima savjet za sve žene.
– Trenutno sam na terapiji „zoladeks“ jednom mjesečno. Idem na kontrole sada na šest mjeseci i ne propuštam nijednu jer danas je rak izlječiv samo ako se na vrijeme obratite ljekaru. Uvijek postoji doza straha da se ne vrati, ali ako radite kako su vam ljekari savjetovali, bit će sve OK. I na kraju, podrška porodice i prijatelja je vrlo bitna u ovoj životnoj borbi, ali samo ako sami sa sobom riješite da želite da pobijedite. Ne može vam nijedan ljekar ovog svijeta pomoći ako vi nećete da se borite. Glavu gore. Budite vedri i nasmijani jer poslije kiše uvijek sija sunce. I poruka svim ženama je da izađu iz ove kolotečine i nađu vrijeme za sebe.
To znači…
To znači: jednom u šest mjeseci naći vremena i otići kod ginekologa na pregled. Rak je izlječiv. Jeste strašno, ali ne toliko da se prepustite bolesti i propustite sve čari ovog zivota i odrastanje vaše djece. Jer, koliko god godina oni imali, mama im treba za cijeli život!