Prvi februar se od 2013. godine obilježava kao Svjetski dan hidžaba. U nastavku prenosimo objavu bh. spisateljice i autorice Razije Čolaković.
Kada sam se pokrila te davne 1998 godine, nije bilo kao danas pokrivenih žena. Svijećom ih je trebalo tražiti. Danas ih ima za masallah i neka ih. Pokrivanje smatram uputom od Boga, koju neko dobije, neko ne. Ja sam tu uputu dobila sa 14 godina. Dakle, dijete sam bila. Curetak. Hvala Ti Bože kad sam tad stavila maramu, jer danas možda ne bih. Tad sam vjerovala u iskrenost, dobrotu, poštenje, u ljude i ljudskost. Moj plemeniti efendija mi je priblizio ljepotu vjere, kao niko nikad prije… Nisam znala da postoje i oni drugi. Gledam danas svoju curicu, ovu mlađu ima isto godina kao ja tada… Ne zna da postoji zlo u ljudima.
Pojma nema o tome. Zašto se danas možda ne bih pokrila?
Zato što se danas svako bavi vjerom i vjerskim propisima. Svako malo niču šejhovi, s novim zakonima. Uz to, nikle su i neke pokrivene žene, koje sebe smatraju boljima od ostalih, samo zato sto su stavile taj komad platna na glavu. Zagarantovale su same sebi Dzennet, pa sve koje nisu kao one, osuđuju i trpaju u Dzehenemske provalije. To se zove oholost. A to nije vjerski, oholost i vjera ne idu zajedno. Dosta je neobrazovanih ljudi, s minimalnim znanjem o bilo čemu, ali zato tačno znaju ko će u Dzennet a ko u Dzehennem.
I glasni su. Jako.
Pored toga, ima i onih žena sto nisu pokrivene, pa nam i one tumače vjerske propise. Ne nose maramu, ali osuđuju one koje nose. Glavni argument im je: “da sam pokrivena ili bih tu maramu nosila kako treba ili nikako”.
Ne znaju takve žene da je bolje ne otvarati usta, ako se nema nista pametno za reći. Preduga tema je to, a ja sam već oslabila sa nervnim sistemom da bih sve elaborirala.
Kome? Čemu?
Odavno sam se prestala zamarati s ljudima koji ne žele čuti, razumjeti ili bar s poštovanjem saslušati. Ovakva kakva jesam, proputovala sam pola Evrope… Šetala pokrivena svjetskim metropolama, u duši mi neka milina, a u srcu ponos sto sam Muslimanka, Bošnjakinja.
Bilo je trenutaka kad bih upitala domaćine:
Zasto me ovako ovi ljudi gledaju?
Odgovor je uvijek isti: Ne plaši se. Oni se samo dive. Zato gledaju.
Da, oni mahom Kršćani se dive, a u Bosni veliki vjernici pljuju. Čast izuzecima.
Eh zato kažem danas možda ne bih, jer pored svega milion je upitnika iznad glave onoj koja se želi pokriti: Hoću li? Trebam li? Hoće li me Bog kazniti? Trebam li poslušati naredbu muža, ili momka da se pokrijem? Kako ću izdržati? Onaj “šejh” je rekao ovo, onaj drugi ono? Koji je u pravu? Šta ako se pokrijem pa otkrijem? Hoće li me osuđivati?
Odgovor je: Hoće. Za sve će te oduđivati. Bila ti pokrivena od glave do pete, ili otkrivena isto će te osuđivati. Zato…
Ne slušaj nikog, osim onog svog unutarnjeg glasa. Ako se odlučiš pokriti, neka to bude u ime Boga, a ne po nečijoj želji ili iz bilo kakvog drugog interesa. Samo tad je ispravno!
A ako misliš da pokrivanje nije za tebe i to je sasvim u redu. Nisi zbog toga loša osoba. Vjera je u duši i između roba i Gospodara.
A ja sam te 1998 godine samo prebacila šamiju koju nikada vise skinula nisam. Jača nego ikad u svom odnosu s Bogom, osnažila sam svoj duh, koji je nesalomljiv i izgradila samopouzdanje koje je kao Svemir veliko.
Mene danas ne dotiču ničija mišljenja, nikome se ne objašnjavam, ne pravdam i u potpunosti uživam u svom hidžabu. Zahvalna Gospodaru što me počastio da budem od onih koji osjetiše tu ljepotu, u punom sjaju. Nisam svojim ćerkama nametala hidzab, niti bih to ikada radila. Samo sam uživala u ovom sto jesam, a one su me gledale odrastajući uz mene. Znala sam da ne trebam puno pričati, ako hoću da moje ćerke nauče bilo sta, nego pokazati. Pokazah im sreću i ponos zbog hidzaba, pa se moja starija ćerka pokrila. I mlađa želi, ali neka to uradi kad ona osjeti da treba, uz Božju pomoć.
Eto to je sva priča…
Pokažite zadovoljstvo lijepim ponašanjem i djelom, pa će svi drugi željeti ili biti kao vi, ili biti u vasem društvu.
Nisam slučajno izabrala ove četiri slike. Svaka nosi vrlo jasnu poruku. ☺️?
Meni su sretne sve ove godine pod hidzabom. A svakoj drugoj ženi danas želim sretan Dan hidžaba, napisala je Razija Čolaković.