Četvrtak, 27 siječnja, 2022

Reakcije na “Quo vadis, Aida?”: “Srbin sam i plakao sam od pola filma”

Nemojte propustiti

O reakcijama i nagradama za film „Quo vadis, Aida?“, o „takmičenju“ između ovog ostvarenja i filma „Dara iz Jasenovca“, o tome kako je bila svjesna da će se scene iz igranog filma o Srebrenici upoređivati sa dokumentarnim snimcima koji su prethodili tragediji, o planovima za budućnost, za Danas govori, prema ocijeni Evropske filmske akademije, sada već prošlogodišnja, najbolja rediteljka i autorka najboljeg filma Jasmila Žbanić.

Jasmila Žbanić, jedna od najboljih bh. rediteljica, nakon izuzetnog uspjeha filma “Quo vadis, Aida?”, govorila je o ovom ostvarenju za srbijanski medij Danas.

– Ne vjerujem da društvo u kojem je pozitivna vrijednost biti zločinac, ubica, kriminalac stvara sretne građane, kaže, između ostalog, u intervjuu za Danas Jasmila Žbanić, rediteljica, scenaristica i autorka prvog filma o Srebrenici “Quo vadis, Aida?”, komentarišući ovdašnju situaciju gdje vlast brani murale s likom Ratka Mladića, a aktivistkinje koje se protive ovom bizarnom činu privodi. Ona dodaje da čak i ako ima onih koji vjeruju da su zločinci heroji, duboko u sebi znaju da to nije tako, te otuda toliko agresivnosti i nasilja – da bi ubijedili same sebe da je u redu ubijati ljude.

O ovome, o reakcijama i nagradama za film „Quo vadis, Aida?“, o „takmičenju“ između ovog ostvarenja i filma „Dara iz Jasenovca“, o tome kako je bila svjesna da će se scene iz igranog filma o Srebrenici upoređivati sa dokumentarnim snimcima koji su prethodili tragediji, o planovima za budućnost, za Danas govori, prema ocijeni Evropske filmske akademije, sada već prošlogodišnja, najbolja rediteljka i autorka najboljeg filma Jasmila Žbanić.

Tri nagrade Evropske filmske akademije za film „Quo vadis, Aida?“ – za najbolji film, režiju i glumicu. Imaju li ova priznanja u odnosu na ona ranija, takođe prestižna, koja ste dobijali, za vas poseban značaj?

– Za ovu nagradu glasaju profesionalci iz svih evropskih zemalja, njih oko četiri hiljade. Vrlo često dobri filmovi iz jakih kinematografija pobjeđuju jer je naprosto veći broj članova iz njihovih zemalja. Ne kažem da ljudi uvijek glasaju po nacionalnom ključu, nego jednostavno teme kojima se bave „njihovi“ filmovi su im češće bliže od ovih „naših“. Sa „Grbavicom“ smo bili među pet nominiranih, ali pobjedio je Almodovar sa filmom „Volver“. Mirjana Karanović je bila među pet najboljih evropskih glumica, a pobjedila je Penelope Kruz. Iako ja i dalje mislim da je Mira bila bolja. Ovaj put Evropljani su glasali za film iz „naše“ regije jer su ga možda doživjeli kao „svoj“ i to mi se čini posebnim. U svakom slučaju, ovo je velika čast i priznanje.

Napravili ste emotivan film, ono malo ljudi koji su u Srbiji imali samo jednu priliku da na novinarskoj projekciji u bioskopu “Fontana” pogledaju “Quo vadis, Aida?” izlazili su uplakani iz sale. Da li je to reakcija koju ste željeli da izazovete?

– Željela sam pokazati ljudsku priču sa kojom se svako može identifikovati. Reakcije ljudi koji gledaju film na svim kontinentima su manje-više iste jer ljudi razumiju perspektivu osobe koja pokušava zaštititi svoju porodicu. Tu je i magija Jasne Đuričić, koja gledaoca uvuče u film i oni je prate bez daha.

Jedna od najljepših reakcija koju sam dobila je bila na premijeri filma u BiH. Mi smo na prvu projekciju pozvali mlade ljude iz Srbije, Hrvatske i svih dijelova BiH jer smo željeli reći: “Ne dozvolite da vam ratni zločinci nameću krivicu za ono što niste uradili ili vas tjeraju da se osjećate kao žrtva, a 1995. godine se niste ni rodili. Treba da znate šta se desilo da biste se emancipovali. Zna se ko je počinio genocid, vi niste sigurno.” Ta je poruka relaksirala atmosferu i nakon projekcije jedan mladi čovjek je ustao i rekao da je Srbin i da je plakao od pola filma. Neko ko je 20 godina svog života živio pod propagandom koja ga tjera da ne vidi bol drugog, da je negira, da je ismijeva, bio je u stanju plakati zbog sudbine onoga kojeg su mu uvijek predstavljali kao neprijatelja. To je moć filma, ne govorim o svom filmu, nego o moći umjetnosti koja je drugačija od svakog drugog oblika ljudskog komuniciranja. Film se obrađuje i racionalno i emotivno, upija se očima, ušima, kožom. Doživljavamo novu hemijsku reakciju i mijenjamo se. Osoba koja uđe u kino ne izađe ista. Zbog toga se vlast u Srbiji na sve načine trudi da ljudi ne pogledaju “Aidu”.

U filmu ste, od riječi do riječi, prikazali u igranoj formi obraćanje Ratka Mladića u kameru prilikom ulaska u Srebrenicu. Zašto ste odlučili da izuzmete dio njegovog nastupa u kojem kaže: “Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima na ovom prostoru?” Neki gledaoci u Srbiji su primijetili i scenu u kojoj srpski vojnik praktično seksualno zlostavlja predstavnicu zatočenih građana Srebrenice, a koja se po dokumentarnim snimcima nije dogodila. Ili barem ne na taj način i tad. Zbog čega ste donijeli taj stvaralački izbor?

– Osim što je potpuno abnormalna, ta rečenica o Mladićevoj osveti Turcima izbačena je zbog jasnoće filmskog narativa. Ljudi u svijetu ne znaju ništa o ratu u Jugoslaviji. Puno vremena mi je trebalo da gledaoca uvedem u svijet filma tako da mu/njoj bude jasno gdje je. Taman kad shvate ko je ko i šta se dešava trebalo bi još pola sata da se objasni ta perverzija opravdavanja genocida. Film funkcioniše bez toga i jasno je o kakvom ratnom zločincu se radi čak i bez te dimenzije njegove sociopatije. Što se tiče seksualnog uznemiravanja u sceni hotel Fontana, naravno da sam bila svjesna da postoje snimci i da će ljudi upoređivati. Međutim, također svjesno nisam pokazala brojna silovanja koja su se dešavala ispred UN baze, jer dramaturški ta linija bi otišla od najvažnije priče. Razmišljala sam kako govoriti o seksualnom nasilju koje je bilo masovno i dešavalo se pred očima UN-a a da ne narušim ritam. Odlučila sam da ga sugerišem u ovoj sceni. UN vojnik posmatra, a ne uradi ništa. Ova scena ispred hotela je izmjenjena tako da na suptilan način sugeriše mnogo gora zlostavljanja koja nisu prikazana u scenama ispred UN baze.

Za glavnu glumicu Jasnu Đuričić nije bilo kastinga, znali ste da je ona Aida. I ranije je glumačka postava u vašim filmovima koji se bave nezaceljenim ratnim traumama u postjugoslovenskim društvima bila mješovita. Mislite li da je i to jedan od načina da narodi s ovih prostora dožive katarzu i počnu da komuniciraju na zdravim osnovama?

– Pri kastingu ne razmišljam o tome. Za mene je prostor bivše Jugoslavije, posebno prostor gdje govorimo istim jezikom, isti kulturološki teritorij iz kojeg biram najbolje glumce za određeni lik. Bosna je premala te je puno profesionalaca “iz vana” radilo na filmu. Nastojim samo postići najbolji mogući profesionalni nivo. Naravno, komunikacija, “miješanje”, lična prijateljstva sigurno dovode do toga da nam se perspektiva mijenja i da bolje razumijemo jedni druge.

Da li vas to što se na beogradskim zidovima čuva mural sa osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, a aktivistkinje koje ga gađaju jajima privode, dodatno onespokojava, kako ste doživjeli ova zbivanja u Srbiji, a kako zahtjeve da se film “Quo vadis, Aida?” pusti na RTS-u?

– Ne vjerujem da društvo u kojem je pozitivna vrijednost biti zločinac, ubica, kriminalac stvara sretne građane. Čak i ako vjeruju da su zločinci heroji, mislim da svaki čovjek duboko u sebi zna da to nije tako. Zbog toga i takva agresivnost i toliko nasilja da bi ubijedili sami sebe da je OK ubijati ljude. Što se prikazivanja filma na RTS-u tiče, mislim da bi to bilo dobro za građane Srbije. Ja bih također voljela da se film prikaže u kinu. Pa eto prilike direktoru festivala FEST-a da nas pozove. Ipak je sramota da u Srbiji ne bude prikazan najbolji evropski film ove godine.

Na koji način ste iskusili, uslovno rečeno, “takmičenje” između “Aide” i “Dare”?

– Ja u tome nisam učestvovala jer filmovi nisu bili uporedivi, kao što ni Jasenovac ni Srebrenica za mene nisu tema prepiranja ili takmičenja nego dubokog poštovanja prema žrtvama i strašno upozorenje na šta su, na kakve zločine su ljudi spremni. Samo idiot može ne suosjećati sa srpskim žrtvama u Jasenovcu. Nadam se da će Zafranovićev film o Jasenovcu biti podržan u Srbiji i BiH jer vjerujem da bi on mogao napraviti vrhunsko djelo. Takav film bi trebao da bude u školskom programu u Hrvatskoj, BiH i Srbiji da stalno podsjeća djecu šta su njihovi preci bili spremni učiniti jedni drugima. A i „Aida“ bi se trebala prikazivati već u srednjim školama kako bi se razbio mit o srpskom junaštvu i cijeloj toj lažnoj partrijarhalnoj mitologiji.

Kraj je godine, šta možemo od vas očekivati u budućnosti, znamo da pripremate dokumentarac o Emeriku Blumu i da ste se nedavno vratili iz Kanade sa snimanja. Možete li nam nešto više reći o tome?

– Završila sam snimanje jedne epizode serije “The last of us” za HBO. To je holivudski projekat gdje jedna epizoda košta 17,5 miliona dolara. Producentica filma Carolyn Strauss producirala je “Game of Trones”, dok je scenarista Craig Mazin, koji je pisac serije “Černobilj”. Imam ugovor sa Netflixom za novi američki film, a u Deblokadi pripremamo dokumentarac “Blum” o Emeriku Blumu, legendarnom direktoru “Energoinvesta”. Prije par dana sam imala susret sa studentima sarajevske Akademije scenskih umjetnosti i od njih 30 dvoje je čulo za Bluma, čovjeka koji je bio jedan od najvažnijih ljudi savremene BiH, socijalistički direktor firme koja je modernizirala cijelu zemlju i šire. Ima smisla raditi takav film zbog te mlade generacije, da ne misle da je ovo što vide oko sebe uvijek bilo tako. “Blum” može inspirisati ljude da napreduju. Ja iskreno vjerujem da mi, mislim na cijelu ovu regiju, možemo biti progresivni ukoliko odbacimo zastarjele načine mišljenja.

Složile smo se na početku intervjua da je tema o kojoj ćemo najviše razgovarati ozbiljna i teška pogotovo za novogodišnji broj, kao i da je pesimizam realno stanje stvari. Evo, za kraj, ako želite, možda možete čitaocima Danas poručiti nešto u duhu praznika.

– Želim sretnu Novu godinu svim građanima Srbije, mojim prijateljima, kolegama i porodici u Srbiji i posebno čitaocima Danas. Imamo svaki razlog za pesimizam, ali opet, s druge strane, imamo samo jedan život i valja ga svaki dan činiti ljepšim, jer nam je ostalo tako malo vremena. Za razliku od filma, život nema nastavak, ne postoji sequel.

Više s weba

Izdvajamo

Drastično skočila cijena peleta: Nekad je bio 300 KM po toni, a evo koliko je poskupio od ponedjeljka

Nesrazmjer između potražnje i dostupnosti peleta doveo je do toga da ga u prethodnom periodu nije bilo dovoljno za...

Možda vas zanima i ovo