Prve komšije tri romske porodice su Dino Merlin, Šerif Konjević, Naser Keljmendi, Sefer Halilović, Kerim Lučarević…
U Velikoj Aleji na Ilidži, po mnogima najljepšem dijelu Sarajeva, gdje se nalaze vile brojnih estradnih zvijezda, političara i diplomata, u barakama, bez vode i struje, obitavaju tri romske porodice.
Reporterska ekipa agencije Anadolija (AA) provela jedan dan sa njima kako bi se uvjerili da i u 21. stoljeću neki žive u uvjetima Srednjeg vijeka.
Sa ukupno četrnaestoro djece, tri romske porodice žive od prodaje sekundarnih sirovina. Na, kako i sami kažu, romski način.
Djeca, gola i bosa, ali nasmijana, trče oko tri nastambe i brda željeza, felgi, lanaca… Ovo je dom romskih porodica koji žive u uvjetima nedostojnih čovjeka.
Zanimljivo, u susjedstvu se nalaze vile velike zvijezde Balkana Dine Dervišhalidovića ili Dine Merlina, ratnih komandanata Patriotske lige Bosne i Hercegovine i Armije BiH Kerima Lučarevića i Sefera Halilovića, folk pjevača Šerifa Konjevića, odbjeglog boss Nasera Keljmendija, pa i kuća trenera Amara Osima, sina proslavljenog Ivice Osima.
„Ranije smo živjeli u Kovačima u jednoj kući. Kuća je prodata, pa smo došli ovdje. Tu smo već pet godina. Obećali su nam dati neke kuće. Nadamo se da će i do toga doći“, govori za agenciju Anadolija (AA) Vehbija Seferović, najstariji brat iz porodice Seferović.
Nijedno od 14-ero ne ide u školu. Govore samo romski, a bosanski jezik će, veli glava porodice, naučiti kad odrastu.
„Nemamo vode, nemamo uslova da kupimo te haljine. Nemamo ništa. Da ja imam kuću, nešto, da ja njima mogu nešto da kupim, išli bi oni u školu. Ja ne branim svom djetetu da ide u školu. Evo, meni je trideset godina, ne znam čitati i pisati. To nije sramota, šta ću ja sad. Ne bih želio da sutra moje dijete ne zna čitati i pisati, ja bih njega dao u školu“, kazao je Seferović za AA.
Andrijana Ramović je Vehbijina snaha. Ima 25 godina i majka je Kemala, Frančeska, Vahide i devetomjesečne Lare.
„Ime Lara dobila je ime po onoj seriji… Teško je živjeti s bebom ovdje. Moramo kupiti pelene, a i na flašicu je hranim. Idem prosim da bih joj zaradila za pelene i mlijeko. Ovdje smo pet godina, nemamo ni haljine za djecu. Bili su rekli dati nam neke kuće, ali ništa. Nemamo vode ovdje… Po vodu za pranje djece i kuhanje idemo u Lužane“, kazala je Ramović.
Ni Andrijanina djeca ne idu u školu. Jer, kako kaže, nemaju nikakvih mogućnosti. Nemaju krova nad glavom i žive u baraci.
„Nemamo ni ćebadi, ništa nemamo. Roditelji me nisu dali u školu, ali ja znam čitati i pisati. Da imamo krov nad glavom i neku mogućnost, što ne bih dala djecu u školu. Od moje svekrve troje djece idu u školu. I ja bih voljela da dam djecu da se školuju“, istakla je Ramović.
Vehbijina majka dobila je kuću uz pomoć vlasti i danas živi u Sokolović koloniji na Ilidži. Njegov otac, nakon što mu je izgorjela baraka, sagradio je drugu na Ilidži.
Vehbija se žali da po cijeli dan čuva djecu, dok njegova žena prosi.
„Zimi je teško. Nemamo ni vode, ništa… Najteže mi je zbog djece. Da vidiš kako je unutra, ne bi spavao ni cuko“, kazao je Seferović.
Mnogi su mu, veli, obećavali, ali malo toga je ispunjeno.
„Bili su ovdje više puta Dervo Sejdić i Bajro Beganović iz udruženja Roma, više puta ovdje. I načelnik Senaid Memić nam je obećao kuće, ali daj Bože da ćemo mi išta od toga dobiti. Tvrde da smo Srbi i da nismo bili ovdje?! A mi smo ovdje rođeni. Dokumenti su nam iz BiH“, pojasnio je Seferović.
Dočekali su nas s nepovjerenjem, a ispratili s osmjehom. Iako je njihov dom baraka, pustili su nas unutra. Široko je srce romsko… Dok nas pozdravljaju ostajemo u nadi da će bh. društvo makar dio njihovih skromnih snova ispuniti.
(Anadolija)