Kladušanin Ibro Ćufurović, zajedno s još jednim svojim suborcem, prvi je državljanin BiH, IS-ov ratnik i američki zarobljenik u Siriji koji će biti izručen matičnoj državi.
Taj zahtjev, da svaka država preuzme svoje državljane teroriste pa da im se sudi u njihovim zemljama, prije dvije sedmice iznio je američki državni sekretar Mike Pompeo, a prije nekoliko je dana američki predsjednik Donald Trump to još jednom naglasio objavom na Twitteru: “Sjedinjene Države traže od Velike Britanije, Njemačke i drugih evropskih saveznika da preuzmu više od 800 boraca IS-a koje smo zarobili u Siriji i da im sude”.
Bh. vlasti potvrdile su da će prihvatiti svoje državljane koji su se proteklih godina priključili borbi islamističkih terorističkih organizacija u Iraku i Siriji u tzv. Islamskoj državi te se ovih dana dogovaraju tehnikalije oko prihvata ove prve dvojice. Koliko je u ovom trenutku tamo ukupno državljana BiH, niko ne može sa sigurnošću reći. Pretpostavlja se da bi ih moglo biti oko 120, a od tog broja je pedesetak žena s djecom po raznim kampovima ili u zarobljeništvu, piše Jutarnji.hr.
Najmanje 76 državljana BiH izgubilo je život u Siriji ili Iraku, uglavnom je riječ o borcima, ali je među njima bilo i pet njihovih žena te četvero djece. Dobrovoljno ih se kući vratilo 50, oni su osuđeni, ali zbog teško dokazivih kaznenih djela konkretnih zločina kazne su im relativno blage pa ih je oko 35 već na slobodi.
Velika Kladuša ne zna šta će s nekoliko hiljada migranata iz istočnih zemalja, postali su im toliki teret da razmišljaju da ih sve prebace u Sarajevo jer krive državne vlasti da ništa ne čine kako bi se riješili njihovi problemi. Sasvim je sigurno da neće raširenih ruku dočekati ni svog sugrađanina Ibru Ćufurovića, najmlađeg na spisku terorista iz BiH, koji je u rat otišao jedva punoljetan. Otac Šefik ne želi ga više vidjeti na pragu svoje straćare, toliko je ogorčen da bi mu, kaže, presudio smrtnom kaznom, piše Jutarnji list.
– Mene on više ne zanima, kod mene nema mjesta za njega. Ja sam mu otac koji ga je 20 godina hranio, a on je, umjesto da pazi na mene sada kad sam bolestan, otišao u tuđe ratove, postao terorist u paravojsci i ubija tuđe sinove. Drugo bi bilo da je on otišao u nekoj mirovnoj misiji koja bi sprečavala te ratove, onda bih i ja drukčije reagirao.
Ali, da budem iskren, ja bih mu sudio smrtnom kaznom – kaže Ibrin otac Šefik, dodajući da ga ne zanima ni to što njegov sin sada u dalekoj zemlji ima ženu i dijete. novinari jutarnjeg lista razgovarali su pred kućom između mjesne ceste i asfaltne baze u Donjoj Slamnici. Dograđivao ju je nekoliko puta, sve kada bi imao novac za materijal, a nasuprot nje je još prije dvadesetak godina za tri sina počeo graditi kovačnicu koja ni danas nema krova.
– U toj sam kući rođen i tu smo nekada živjeli svi, supruga Zekija i ja i naše četvero djece Ernad, Ernada, Šerif i najmlađi Ibro, a ja sam sada sam. Dok sam mogao, radio sam i hranio ih sve, sada sam bolestan i napušten. Odgajao sam ih u poštenju. Ibro je bio jak na mozgu, takav mi je trebao da razriješim imovinske probleme koje imam s kućom koju su mi još 80-ih nacionalizirali. Njega to ništa nije zanimalo, on bi samo htio da svi mi klanjamo. A kamo ga je to odvelo? – pita se Šefik kojemu se nakon Ibrinog odlaska rasula porodica jer su se supruga i djeca odselili u obližnji Rajnovac.
Ibru je u vojsku Islamske države unovačio Husein Bilal Bosnić. Šefik je bio svjedok na njegovu sarajevskom suđenju na kojem je dobio sedam godina zatvora zbog poticanja na terorističke aktivnosti i vrbovanja mladića za terorizam. Bosnića Šefik smatra najodgovornijim za Ibrin odlazak i svoju nesreću.
– Ibro se okrenuo vjeri, mjesni hodža mu je uručio 3000 maraka koje su mu poklonili ljudi zbog predanosti pa su mu porasla krila. Onda je otišao kod tog Bilala, čuvao mu ovce i koze nekoliko mjeseci i učio vjeru. On bi ga dovozio i pričekao da pozdravi majku, mene više nije niti gledao. Ja sam mu rekao ovako: kada si toliko pametan, pokupi te svoje vjerske knjige, traži od Boga kuću i idi toj svojoj braći.
Mene je ionako smatrao nevjernikom. A šta sam ja trebao, pa ja cijenim ljude po poštenju, godinama sam radio s Hrvatima i Srbima u Vojniću i tamo stanovao, a za njega svi oni nisu ljudi, nego samo nevjernici. U Gornjoj Maoči je bio na obuci, valjda su ga tamo učili pucati jer u vojsci nije bio – priča Šefik.
Došao je jednom do Bilalove kuće, on je tada već bio u zatvoru, ali jedna od četiri ili pet njegovih žena ga je potjerala prijeteći mu policijom.
– Kažem ja njoj: ti si baš pametna, tu si, a ne u Siriji, a tamo pogibaju djeca koju ste tamo prodali – kaže Šefik.
Šefik potječe iz porodice u kojoj je bilo sedmero braće. Baš kao i njegovu, nesreća je zadesila i porodicu njegovog brata Ahmeta kojemu su zbog neimaštine socijalne službe oduzele 11 djece.