Vodenice su stoljećima bile važna karika u preživljavanju, snaga tekuće vode pokretala je vodeničko kolo, a vodeničari su danonoćno mljeli žito za ušur (dio brašna koji pripada mlinaru, plaćanje mljevenja). Danas, ta nekada nezaobilazna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok gotovo da je potisnuta u zaborav.
Vlasnica posljednje vodenice na rijeci Fojnici u naselju Buci kod Visokog, koje je bilo poznato po velikom broju vodenica, Milica Džafić za Agenciju FENA priča o poslu vodeničara, o angažmanu u doba industrijalizacije i o vrijednosti mlina u ratu.
Džafić je u vodenici počela raditi pretkraj devedesetih godina, uz vodenicu je do tada živjela dvadesetak godina. Tradiciju porodice Džafić je nastavila kao navjesta. Muž joj je poginuo u agresiji na Bosnu i Hercegovu, a kada je svekra počela izdavati snaga, kaže, ona i njeno četvero djece odlučili su vodenicu, koja je sada stara gotovo 100 godina, održati aktivnom.
Vodenicu na lijevoj obali Fojnice na putu Visoko – Kiseljak, priča ona, kupio je Nazif Džafić, otac njenog svekra Nezira, od države, tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to doba, prisjeća se svekrove priče, vodenica je bila zadružni mlin koji je imao radnike, a koji su čuvali pripadnici državne bezbjednosti, pratili su koliko žita ulazi, a koliko samljevenog izlazi.
Tada, u toj vodenici, koja je do danas zadržala originalni izgled i elemente, žito je mljelo pet kamenova. Danas, svih pet je ispravno, ali žito melje jedan, povremeno, i kratko.
– Rad vodenice, u prosjeku, sveo se na kilo, dvije žita dnevno – kazala je Džafić i dodaje da mlin pokrene bez obzira na to što neko dođe s nekoliko kilograma kukuruza, kaže, ne plaća struju, voli raditi u vodenici, pokrene kamen, a ispuni i nečiju želju.
Sjeća se kada su u Džafića mlin ljudi konjima dovlačili velike količine žita. Sjeća se da je mlin radio neprestano, 24 sata, sedam dana u sedmici. No, pretkraj osamdesetih godina potrebe za mlinom bile su svedene na minimum. Gotovo kao i danas.
Međutim, za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. godine, kaže ona, mlin je ponovo bio aktiviran u punom kapacitetu, ponovo je radio 24 sata. U Džafića mlinu su radili Milica, njen svekar i brat od muža, a poslije rata interesovanje za mlinom, kaže, ponovo je svedeno na minimum.
Ratnih godina mljelo se što nikada ranije nije, mljeo se grah, grašak, leća, riža i sve što su ljudi smatrali da može služiti u prehrani.
Odmah poslije rata,vodenicu i sve aktivnosti u njoj i oko nje mogla je raditi Milica Džafić uz pomoć svoje djece. Sinovi vanjske i teže poslove, a kćerke, lakše poslove kao što je sipanje žita, dočekivanje mušterije i mljevenje.
– Situacija je još ista, žene rade unutra, a teže poslove rade muški. Svi smo tu, posao u vodenici nas vezuje – dodaje.
Osim betonske brane, stara zadružna vodenica ostala je netaknuta, mljela je u tri državna sistema, i mogla bi još, bez restauracije, ali nema posla. Nema ni za druge vodenice uzvodno i nizvodno na Fojnici. Sve one su već napuštene, njihove ostatke zapljuskuje voda.
– Kako stari ljudi, koji su držali te vodenice umiru, umiru i one za njima. Njihova djeca ne nastavljaju tradiciju jer od vodenice se ne može živjeti. Vodeničar, jedino, nije gladan – rezignirano kaže Džafić.
Džafića mlin preživljava jer sve poslove mogu završiti u krugu porodice. Kaže da njeni sinovi znaju sve, pa i naoštriti kamen koji melje. Pojašnjava da je to prirodni kamen te da sumnja da bi se ponovo taj element mogao nabaviti. Ona ih ima pet, i svi su originalni i bili su u mlinu kada je kupljen. Pretpostavka je da su doneseni iz okoline Vakufa.
Pazi ih, održava, zbog sebe, ali i zbog mušterije, kaže da oštećen kamen ”uzima” više čestera, odnosno da kilaža brašna više odstupa od kilaže žita.
– Čester mora biti, od kilograma žita ne može se dobiti kilogram brašna, ali se čester može svesti na minimum – kazuje Džafić.
Istaknula je da je ušur uvijek bio deset posto od samljevenog, a da sada mušterija ostavi novac, marku-dvije.
– Kažu mi, ”nemaš mi šta uzeti”, pa tako i jeste – završava Milica Džafić priču o svom vodeničarskom, dugogodišnjem, stažu dodajući da je brašno iz vodenice ”slađe” nego ono iz mlina na struju, ali da ona ne može ništa učiniti da stari zanat vrati u opticaj ili barem zaštiti.
Zadovoljna je što još niko nije došao na ideju da na Fojnici postavi branu ili snagu vode, u potpunosti, iskoristi za industrijske svrhe.