Naredne građevinske sezone na most Mehmed-paše Sokolovića na Drini vratit će se neimari, građevinci turske firme “ER BU”, da završe potpunu rekonstrukciju “mosta kome ravna nema”.
Projektom je predviđeno da se Ćuprija, na svoj 437. rođendan, osvijetli kao što je, svojevremeno učinjeno i sa mostom na Neretvi u Mostaru.
Još nije poznato kakva će rasvjeta biti, ali se stariji Višegrađani sjećaju sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je njihova kamena ljepotica, na radost turista, blještala punim sjajem.
Opština je tada finansirala radove na osvjetljenju starog mosta, a pričalo se da je delegacija građana putovala u Beograd da za mišljenje pita i nobelovca Ivu Andrića, koji je, prema toj priči, samo ponovio “da se sve troši i osipa, a traje vječno kao na Drini ćuprija”.
Tada su u sve lukove ovog bisera na vodi ugrađene specijalne armirane sijalice koje su svojom čudnom žućkastom svjetlošću, kako su govorili Višegrađani, izdizali ćupriju iznad vode i zemlje i spajali je sa nebom i oblacima.
“Poseban ugođaj je bio u vedrim ljetnim večerima kada je voda bila mirna i kad su se između obala ‘vidjele’ dvije Ćuprije, ona u vodi i ona nad vodom”, priča Duško Andrić, stari ugostiteljski radnik.
On kaže da se vozačima koji su putovali novim putem iz pravca Ustiprače prema Višegradu, iza krivine u Nezucima, odjednom otvarao nestvaran prizor i kao iz vode i tame izronio bi osvijetljen most sa jedanaest lukova.
I ograda mosta, njen unturašnji dio, bio je diskretno osvijetljen sijalicama ugrađenim u kamene blokove kako ne bi smetao vozačima i pješacima prilikom prelaska preko Ćuprije.
Vrijeme i ljudski nemar postepeno su na “dva mlaza vode spojena u vazduhu” učinili svoje. Pregorjevala je jedna po jedna sijalica, a voda uništavala instalacije, i ćuprija se vratila svom praiskonskom miru – tami.
Tako je dočekala predratnu rekonstrukciju, ratna zbivanja, nalete vode od “povodnja” 1992. godine.
Da ne bi ostala u potpunom mraku na obalama su nevješto postavljena dva reflektora koja su “bola oči“ samo pješacima, jer je saobraćaj davno bio zabranjen ćuprijom. A, onda se i reflektori pogasiše.
Svoju prvu rasvjetu zadužbina vezira Sokolovića dobila je nakon austrougarske okupacije.
O tome Ivo Andrić u romanu “Na Drini ćuprija” piše:
“Nova vlast je uvela i stalno osvijetljenje varoši. Već prve godine postavljeni su glavnim ulicama i po raskrsnicama fenjeri na zelenim direcima u kojima su gorjele petrolejske lampe. Fenjere je čistio, punio i palio visoki Fehrat…
Tako je osvijetljen most na nekoliko mjesta, pa i na kapiji. Taj fenjer na kapiji imao je da izdrži dugu borbu sa meraklijskim navikama onih koji vole u mraku da pjevaju, puše ili razgovaraju na kapiji, kao i sa razornim nagonima mladića u kojima se miješaju i sudaraju sevdah, čamotinja i rakija…”, napisao je Andrić.
Do kraja ove godine višegradska kamena ljepotica sinut će kao zvijezda Sjevernjača. Na radost Višegrađana i svih onih koji se raduju susretu sa lijepim starim gradom Višegradom.