Desetar Jugoslovenske narodne armije, Bahrudin Kaletović bio je jedan od simbola sukoba u Sloveniji 1991. godine. Njega je u jeku ludila kojim je bio okružen na bojnom polju proslavio jedan televizijski prilog.
U trenutku sukoba u Sloveniji, devetnaestogodišnji Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar 306. lakog artiljerijskog puka PVO 10. korpusa JNA – Zagreb bio poslat u Sloveniju.
Na tom bojnom polju, u liniji vatre, dok je ležao u šumi i držao položaj, novinar tadašnje “Yutele” Ivica Puljić, intervjuisao je Kaletovića. Taj dvominutni intrevju, ali i Kaletović, ušli su kolektivno u sjećanje svih pripadnika jugoslovenskih naroda.
Novinar: “Kakvo je stanje?”
Kaletović: “Je*eno, eto kakvo.”
Novinar: “Znate li protiv koga se borite?”
Kaletović: “Otkud znam. Samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, je*iga, ko će drugi.”
Novinar: “Da li znaš zbog čega se vodi rat?”
Kaletović: “Ma otkud znam. Koliko ja razumijem, oni kao hoće da se otcijepe, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više. Niko od oficira nije poginuo, samo moji ljudi. Trojica do sada. Samo želim da se vratim kući živ i zdrav…”
Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić, Fahir Imamović i Florim Kasumi) koji su u vojsku tek stigli. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba, dok je Kaletović uspio da se otrgne od bombi i metaka.
Samo nekoliko dana od intrevjua, Kaletović je bio zarobljen od strane pripadnika slovenačke Teritorijalne odbrane, ali brzo je pušten kući. Nakon nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti dobili su pozive da se jave u JNA kako bi doslužili ostatak vojnog roka. Desetar je bio poslat u Đakovo gdje je bio u vojnom orkestru, ali ni to ga nije spasilo, te je i u Đakovu bio zarobljen. Nakon nekog vremena uspješno je izašao iz zarobljeništva, a iz JNA je zvanično “pobjegao” 29. 11. 1991. godine.
Imao je samo 19 godina, a već je prošao kroz sito i rešeto. Nagledao se svega i svačega. Prošao kroz pravi pakao. Često je bio na prvoj liniji fronta i na samom udaru neprijatelja, ali svaku bombu, svaki metak je uspio da pobijedi.
Želio je da bude muzičar, svirao je gitaru, oženio se i dobio dvoje dece.
Ali, nakon svega što je prošao, život se brutalno poigrao s njim.
Život je izgubio u 27. godini u saobraćajnoj nesreći kada je išao u svoju rodnu Tuzlu da posjeti porodicu i tek rođenog sina.