Srijeda, 21 travnja, 2021

Umiremo od gladi

Nemojte propustiti

Neki laik koji blagog pojma nema o ovoj zemlji, na osnovu dominatnog diskursa u našem društvu lako bi mogao izvući zaključak da je Bosna i Hercegovina mjesto gdje većina ljudi jedva preživljava, gdje vlada nestašica hrane i masovna glad, gdje su kontejneri po kojima rove gladni i siromašni ljudi tražeći hranu jedini tržni centri (ček, nije li bacanje viškova hrane u kontejnere malo kontradiktorno sa ovom slikom opće gladi?), dok za većinu stanovništva javne kuhinje predstavljaju posljednju slamku spasa; s druge strane krvlju natopljenim, prljavim i zapuštenim ulicama na kojima su ubistva postala svakodnevnica, strah i teror siju brutalne ulične bande. U svom tom društvenom ludilu, haosu i beznađu izdvojila se jedna posebna klasa, preko noći obogaćenih tajkuna čvrsto povezanih s politikom, koji su opljačkali prevareni narod i doveli ga na rub gladi, a sebi izgradili kule i debelim zidovima opasane vile.

Foto: Arhiv (Bh-index)
Foto: Arhiv (Bh-index)

Piše Danijal Hadžović

Otprilike ovakvu sliku o našem društvu ćete steći ukoliko budete doslovno shvatali preovladavajuću retoriku naših novinara, nevladinih aktivista, intelektualaca, političara, ali i običnih ljudi. Neke od omiljenih floskula u domaćem javnom diskursu su: ” ljudi rove po kontejnerima”, ” narod umire od gladi”, ” djeca nemaju za kiflu”, ” radnici ostaju na ulici”, itd.; što na nevino slušateljsko uho ostavlja posebno snažan dojam kad mu se dodaju poređenja tipa: “dok…djeca tajkuna se voze u Mercedesima”, čime se indirektno “gladni” i “obespravljeni” narod poziva na sječu glava tajkunima i njihovim porodicama, šta god tajkunom da proglase. Na taj način narod se sistematski sluđuje i demotiviše, potiču se klasni sukobi i mržnja. Pri tome, niko od tih silnih dušebrižnika koji izgovaraju te frazetine i ne pomišlja koliko ima istine u njima, koji je procenat ljudi koji zaista rove po kontejnerima, da li je to tako masovna pojava, i da li bi možda trebali pripaziti na težinu riječi koje javno izgovaraju? Zločinački um propagandnog genija Gebelsa davno je iznjedrio rečenicu da dvaput ponovljena laž postaje istina, što se odlično potvrđuje i na driljivoj i dušebrižničkoj, ali (ne)svjesno lažnoj, destruktivnoj i zlonamjernoj socijalnoj demagogiji koja hara našim javnim govorom.

kontejner34No, uozbiljimo se ljudi! Činjenica jeste da je BiH jedna od najnerazvijenijih država u Evropi, da imamo dosta slabiji standard od većine naroda u Evropi, da je nezaposlenost velika, da ima mnogo siromašnih, da se mnogi prehranjuju u javnim kuhinjama, no daleko od toga da većina nas jedva preživljava, da nemamo šta da jedemo i da je situacija baš tako očajna kako nas razni katastrofičari na čelu s medijima svakodnevno uvjeravaju. Naprotiv, ono što ja vidim je da su kafići i restorani u gradu po čitav dan puni i to najviše u ono doba kada bi po logici stvari ljudi trebali biti na poslu, jednako kao i tržni centri koji se nemilice grade u posljednjih nekoliko godina. Dakle, novca ima, samo ga treba zaraditi. To što ga neki nisu u stanju zaraditi ili što bi ga možda moglo biti mnogo više je drugi par rukava, no stvari poput mobitela, kompjutera, veš mašine pa i automobila, dakle proizvoda koji svakako ne spadaju osnovne životne potrepštine, većini građana BiH ipak nisu nedostižan luksuz (a mnogim narodima u svijetu jesu, vjerujte) nego dio svakodnevnice.

Pravo pitanje je šta je pravi uzrok tog sluđivanja naroda crnim mislima koje nam redovno plasiraju raznorazni novinarčići, intelektualci, „eskperti“, aktivisti ili ukratko ublehaši opće namjene. Ne treba nikad smetnuti s uma utjecaj starih dobrih komunjara i jugonostalgičara potpomognutih mladim novopečenim proleterskim snagama. Socijalizam se srušio, Jugoslavija je raspala, tranzicija je davno započela i nikako da se završi, ali stare partijske strukture iz njihovih udobnih političkih, profesorskih i medijskih fotelja niko nije uspio istjerati. U međuvremenu, moguće je da su priklonili ovoj ili onoj nacionalnoj ideologiji, da su krug svog djelovanja suzili na ovu ili onu društvenu etno-teritorijalnu zbilju, retoriku su moguće malo ublažili i stare zamijenili novim pojmovima (nije više truli kapitalizam nego neoliberalizam, nije više buržuju nego tajkun, itd..), ali odnos prema kapitalizmu i individualnom uspjehu ostao je nepromijenjen- mrze ga iz dna duše. Zbog te mržnje ti ljudi naprosto nisu u stanju realno sagledati zbilju ili kapitalističkom društvu (kojeg kod nas i nema bog zna puno) priznati bilo kakav uspjeh. Vođeni isključivim marksističkim svjetonazorom te osobe će uvijek u svemu vidjeti nepravdu, obespravljenost, nejednakost, izrabljivanje, tlačenje i taj stav ne bi promijenili ni da žive u najrazvijenijem društvu svijeta, a ne u jednoj Bosni (ili mislite da marksista u Švicarskoj recimo nema). S obzirom na svoju misiju širenja marksističkog svjetonazora u društvu, svjesni su činjenice da značajniji uspjeh mogu ostvariti jedino utječući na one najosjetljivije emocije kod širih narodnih masa, posebno kod onih pojedinaca koji se nisu najbolje snašli u društvu. Retorika o siromaštvu, masovnoj gladi i izrabljivanju većine od strane manjine način je na koji te strukture šire svoje ideološke klice. Osim toga, ukoliko nam ne bi potpuno ogadili današnju zbilju i sve njene karakteristike, kako bi nas onda i dalje mogli uvjeravati da je Jugoslavija bila savšreno prosperitetno društvo? Koliki stvarni utjecaj ti gelipteri imaju na kreiranje građanaske svijesti, dalo bi se raspravljati, no uzevši u obzir njihovu zastupljenost na univerzitetima i u medijima, nesumnjivo veliki. Također, vrlo je teško reći koji im je zapravo krajnji cilj, jer ti ljudi dobro znaju šta ne žele, no s obzirom da ih je u međuvremenu pregazilo vrijeme nije baš najjasnije šta u konačnici žele postići.

Zatim, tu su opozicioni političari, partije, društveni pokreti i ostali, sa svojim medijskim megafoniam koji slijepo ispunjavaju njihove želje. Njima je u cilju aktuelno stanje prikazati što je moguće gorim, beznadežnijim i depresivnijim kako bi ocrnjivanjem vladajuće nomenklature stekli podršku naroda i tuđu vlast zamijenili svojom. Većina njih nema neke dublje ideološke i socijalne porive i vođeni su isključivo dnevno-političkim interesom. Jedan od najboljih primjera za ovo je pokojni magazin „60 minuta“. Pokrenut taman negdje pred SDP-ov silazak s vlasti 2002., emisija je bila vjerni saputnik SDP-a u njihovim osam godina dugim opozicionim danima. Za to vrijeme „60 minuta“ nas je prepoznatljivim pretencioznim stilom njenog voditelja i rječnikom kakvog se ne bi postidjeli ni najgori kočijaši, filovala najcrnjim mogućim vijestima, skandlaima, korupcijskim i kriminalnim aferima, a uz to je izazivajući kontraefekat nedvojbeno imala i velike zasluge za etabliranje Milorada Dodika kao neprikosnovenog lidera u RS-u. Dolaskom SDP-a na vlast krajem 2010. i to baš u koalciji s „mrskom“ SDA, „60 minuta“ se preko pretvorila u zabavnu emisiju u kojoj su se redom izmjenjivale estradne zvijezde, da bi nedugo za tim bila i potpuno ukinuta, čime je i najvećim poklonicima postala jasna stvarna namjena takve emisije. Tako su u vodu pala i eventualna pozitivna dostignuća koja je ta emisija imala, jer je na kraju postalo kristalno jasno da je osnovni cilj te televizijske trovačnice bio dovođenje jedne opozicione partije na vlast.

Treća i možda i najveća grupa izluđivača su mahom bezkarakterne i praznoglavie pojave, razni neobrazovani novinari, voditelji jutarnjih, popodnevnih i inih programa, studenti koji upisuju fakultet samo da bi stekli diplomu, slijepi gutači svega što im se servira, ukratko mediokriteti najgore vrste… Oni će papagajski ponavljati frazetine koje su im drugi nametnuli i kako bi se uklopili u kolo „socijalno osviještenih“ drviti o ljudima koji rove po kontejnerima, javnim kuhinjama, općem siromaštvu i ostalom, ne razmišljajući o istinitosti i stvarnoj težini vlasititih riječi.
No, ima tu svakako nešto i do same prirode medija. Vjerujući da im uglavnom negativne vijesti donose popularnost, narod konstantno filuju s negativnostima svake vrste, dramatizuju i preuveličavaju stvarno stanje, sve ne bi li utjecali na one najosjetljivije ljudske emocije, a sebi povćeali čitanost, gledanost ili slušanost. S druge strane, o uspješnim mladim ljudima, cijenjenim stručnjacima u raznim oblastima ili uspješnim biznismenima koji su posao razvili zahvaljujući svojoj sposobnosti i radu (da, ima i takvih), a ne kriminalnoj provatizaciji i sumnjivim radnjama, i općenito sretnim pričama a da nisu vezane za sport ili tezge, u našoj javnosti nećete čuti gotovo ništa. Čak i ako pokušate da ih prikažete, svjetina će vas često optužiti da ste nečiji plaćenik, da ignorišete stvarne probleme u društvu, da im prodajete lažnu sliku i da niste svjesni kako stvarni ljudi žive.

Poput demonskih bića hranimo se negativnim emocijama koje nam mediji obilato serviraju, sažalijevamo sami sebe i krivimo druge za neuspjeh. Crni riječi, crne vijesti i crne slike stvaraju crne misli koje se pretvaraju u crna djela. A kada ljude neprekidno ubjeđujete da oko njih sve propada, da im u okruženju vlada pomor od gladi, da su beznađe, siromaštvo i mizerija jedina realnost društva, i da povrh svega slijede još gori dani, teško možete očekivati sretno, motivirano i uspješno građanstvo koje je u stanju stvoriti prosperitetnu i stabilnu zemlju.

(Bh-index)

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Inicijativa Denisa Bećirovića: Hoće li općine zabraniti glorificiranje Ante Pavelića i Draže Mihailovića?

Bećirović u inicijativi, piše Klix.ba, poziva da se to uradi u interesu izgradnje mira, tolerancije, povjerenja, međusobnog poštivanja i...

Možda vas zanima i ovo