Posjetili smo Sjevernu Koreju: "Zabranjen unos ikakvih religijskih štiva" | | Bh-index

Posjetili smo Sjevernu Koreju: “Zabranjen unos ikakvih religijskih štiva”

Putovanja    Datum: 24.09.2019.    
Autor: Redakcija

Foto: Instagram



Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi jako malo.

Kada bi nekome rekao da ju idem posjetiti, gledali bi me sa čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: “ti si lud“. E pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim dali je sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Nakon što sam proputovao preko trideset zemalja, na ovo putovanje sam gledao kao na veliki izazov, pošto je ona najizoliranija zemlja na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje sam išao s prijateljem Zlatkom Barićem.

Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji vezano uz detalje putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati, kojih zakona se trebamo pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako vele da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu. Sjeverna Koreja se tako u toj zemlji ne smije zvat, već samo Koreja, ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja). Ne smiju se prenositi informacije kao što su na primjer da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja, držati se dogovora.

Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice, koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu iz razloga kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno pobrisat sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.

Zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva ali je i preporučeno da se izbjegava unos bilo kakvih knjiga.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Šimunić Viktor (@visit_with_vitja)

U Sjevernu Koreju je moguće ući samo u organiziranom, agencijskom aranžmanu i to vlakom ili avionom. Naša grupa se sastojala od tek osmero ljudi. Dvoje Novozelanđana, Švicarac, Kanađanin, par iz Hong Konga te nas dvoje.

Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Korejanke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio.

Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima stoji 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji.  Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, međutim, Korejanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina, našao sam se u laganoj panici. Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijat a pogotovo ne oštetit, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupat nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao.

U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih 6 dana.

Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Već pri samom slijetanju, gledajući kroz prozor, zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Nakon Pekinške gužve, što na terminalu, što na pisti, (čekajući u redu sedmi ili osmi avion da poletimo) ovdje pored piste 5-6 aviona stoje parkirano.

Lagano se spuštajući sa pokretnim stepenicama, prvo što se primijeti je vojska. Na
letu nas je možda bilo 50-tak, a na aerodromu nas je dočekalo oko 150 ljudi iz osoblja. A taj dan sveukupno je na aerodrom sletio samo naš avion i još jedan ujutro. Dokaz da smo odcijepljeni od civilizacije je bila i činjenica da na mobitelu nismo imali apsolutno nikakvog signala.

Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje vojnik dolazi do mene te mi uzima mobitel kako bi izvršio kontrolu podataka. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Kontrola nije trajala predugo tako da sam uspio proći i tu prepreku.
Nakon prolaska kroz skener, vojnik me je zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govorit: „ Buda, BUDA, BUDA“ . Pokušao sam se opravdat i govorit kako to nije Buda već suveniri iz muzeja Terakote. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Korejanka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i sl. koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se na sreću sve dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Konačno!

Nakon 20 min na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja ovog putovanja. Vozeći se prema Pyongyangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ukoliko ćemo se pridržavati svih odredbi. Nije rijetkost da Korejanci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka od za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Korejanac.

Gledajući kroz prozor autobusa u nedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima desetke i desetke ljudi marljivo radi. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini, jer poslije rada na polju druže se uz pjesmu i ples.

I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom, ispred nas se pojavljuje ogroman slavoluk pobjede, veći i dominantniji od Pariškog. Na slavoluk smo se popeli liftom, za cijenu od 5 eura. Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pyongyanga. Ono što mi je okupiralo misli je, gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas.

Imali smo razgledavanje glavnog trga, metro-a, spomenika radničke partije, slavoluk ujedinjenja, zapravo svih važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno i napravljeno.
Izdvojio bih Juche toranj.  Juche, znana još kao i kimilsungizam, službena je politička ideologija sjeverne Koreje. Opisana kao Kim Il-sungov „orginalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli“. Ideja navodi kako je individualac „gospodar vlastite sudbine“ te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao „gospodari revolucije i izgradnje. Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.

Uglavnom, toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il-Sunga. Visok je 170 m, napravljen od 25,550 blokova granita (značajno 365*70, jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20m visoka 45tona teška baklja koja neprestano titra. Liftom smo došli ispod baklje, gdje se prostire fenomenalan pogled na cijeli Pyongyang. Juche toranj je drugi najveći monumentalni spomenik na svijetu.

Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučeno u plavo sa crvenim zastavama. Izvode neku koreografiju. Nama ništa nije bilo jasno što se događa. Vodič nam je objasnio da su to Korejanke – domaćice koje svako jutro dobrovoljno od 08 – 09 sati dolaze na ulicu, te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.

Osim Pyongyanga posjetili smo i Kaesong, grad udaljen cca 150km od Pyongyanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu.

Autoput do Kaesonga je iznimno širok, ali to zapravo nije standardan autoput na kakav smo mi navikli. Zamislite jednu iznimno široku cestu, cca 5 traka spojeno u jednu, bez i jedne oznake, sa jako puno graba. Automobila gotovo da i nema na prometnici, već samo pokoji autobus. Korejanci naime ne mogu samo tako putovati zemljom, za to trebaju posebne dozvole.

Naplatnih kućica isto nema, ali zato imaju vojničke punktove, na kojima naoružani vojnici propuštaju vozila. Strogo je zabranjena ikakva pomisao slikanja.

Kad smo konačno stigli do demilitarizirane zone, sve je bilo puno vojske. Ono što se odmah može primijetiti su veliki barjaci s jedne i druge strane. Naime, prvo je južna strana podigla svoj barjak, nakon čega je sjeverna podigla svoj, naravno veći. Ponovno je južna strana podigla još veći mi tako u nedogled. Ipak, danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170m te je navodno najviši barjak na svijetu.

DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. A preko pet baraka prelazi crta razgraničenja. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja sam doživio poprilično neugodno i nezgodno iskustvo.
Do mene je došao zapovjednik te me počeo ispitivat od kud sam, čim se bavim i sl. ali kroz par minuta, odjedanput iz vedra neba, pita on mene:“Reci mi što vanjski svijet priča tko je započeo Korejski rat?“. Ja problijedim jer nisam znao što reći. Nakon kraće stanke kažem da mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat, teško govorit o tome. Naravno, pokušavam se izvući, no on nastavlja:“ Pa dobro sad si već nekoliko dana u Koreji, što si do sad naučio, tko je započeo rat?“ I sad se uistinu bojim da nešto krivo ne kažem. On odlučno nastavlja: „Pa šta misliš, mi smo tada bili mlada država, kako bi onda mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike??“ Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku da se maknem od njega. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom.

Nakon toga smo se zaputili u centar grada Kaesonga,  gdje na ulicama svira muzika iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi niti automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava, zapravo, nepostojeći promet.

Tjekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetititi i OŠ Tok Song u gradu Pyongsong. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica te nas je provela po školi. Na ulazu u školu, preko cijelog zida, naravno, promatrala nas je slika velikog vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučeni kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama. Također, imali smo priliku uživat i u koncertu posebno pripremljenom za nas. Premda sam bio na mnogim dječjim koncertima, ovako nešto u životu još nisam vidio ni čuo. 5 djevojčica za bubnjevima, dvije za klavijaturama, svi 100% točni bez ijedne greške, do zadnjeg takta usklađeni. Jedna djevojčica je istupila i zapjevala, pa nakon nje dječak. Sve su to odradili toliko samouvjereno, nisu se mogli naslutiti ni najmanji tragovi treme. Također, djeca su nam pokazala i svoje izvanredne gimnastičke vrline, sportske i ostalo.

Nakon što smo odigrali partiju ping ponga s učenicima te se pozdravili s njima, posjetili smo lokalnu pivnicu, mjesto gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je ogroman, unutar njega je na naše iznenađenje bilo cca 1500ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stoječki. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš sa ekipom, odmah naruših piva koliko misliš popiti, a kad popiješ odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200-500 ljudi.
Kad smo ušli unutra, moram priznati da me je jeza prošla, jer su nas svi gledali u čudu, ko da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš iz tog razloga imali smo privilegiju više puta naručiti pivo.

Ono što me je iznenadilo je da je u Sjevernoj Koreji proizvodnja pive iznimno učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare gdje smo se na licu mjesta mogli uvjerit u njezinu kvalitetu. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su to pive pravljene od riže. Uz pivu se često pije i Soći, rakija od riže.

Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok sam doživio kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrsta sladoleda koja se nudila.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Šimunić Viktor (@visit_with_vitja)

Pred sam kraj Sjeverno Korejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških frizura te 18 ženskih. U hodniku, ispred frizerskog salona, na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Gledam, razmišljam koju odabrati, i tad mi frizerka kaže: “nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama”.
Odabrao sam frizuru broj šest!

Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo od prilike 45 minuta, unutar kojih mi je frizerka ozlijedila madež.

U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-tih godina, a iz kojeg je dopirala korejanska glazba. Cijena mog šišanja iznosila je svega 4$.

U Koreji vrijedi pravilo „jedan za sve – svi za jednoga”. Ono što se definitivno može primijetiti je njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore sa mnogo ljubavi. Korejanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odječe, tj na strani srca, koju ne moraju nositi ali iz poštovanja ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu.

Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli smo cca 500km i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno. Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama.

Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da me je ponovo krenula lagano nervoza. Naime, bojao sam se da li će mi provjeravat slike u mobitelu, jer neke slike sam nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu sakriven korejanski novac koji se ne smiju iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan su bila zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš.

Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od cca 1200km prevalili smo za 4 i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaja da ideš 350 km na sat, ali moram priznat, nije toliko konforan koliko je Francuski TGV.

Tek tada sam bio svjestan doživljaja iz Koreje te osjećao ponos jer sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja.

Iako možda ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su možda u nekom pogledu Korejanci čak i zadovoljniji od nas. Naime život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaču(15$). Stanovi su besplatni, a uz plaču svi dobiju istu količinu hrane i 5 litara piva na mjesečnoj razini. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu je biti čim bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i bez obzira na predrasude zapada uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju.


Komentari

NAPOMENA!: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne stavove Bh-index portala. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Bh-index zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Bh-index nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.