“Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što Ukrajina apsolutno jeste? Pitanje me zbunjuje – a odgovor mi je izmicao…”
Ed Vulijami bio je među prvim stranim novinarima koji su svijetu otkrili postojanje koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini i izvještavao je o ratnim strahotama u Sarajevu, BiH. U tekstu koji je napisao za britanski Guardian povlači paralelu između Ukrajine i BiH, brutalnosti rata i stradanja ljudi ali i različitom djelovanju zapada i međunarodne zajednice.
Vulijami ističe kako se u Sarajevu obilježava 30 godina od početka opsade i da će komemoracije sigurno biti fokusirane i na Ukrajinu. Podsjeća, da te godine kada je počela agresija međunarodna zajednica nije dobro reagirala.
“Dok je zapad naoružao ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to izrazili čelnici, vezao je lopticu i lanac oko embrionalne bosanske partizanske vojske i omogućio agresoru proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera “međunarodnu zajednicu” da traži rješenje u roku od tri sedmice, to se u Bosni oteglo tri godine”, piše Vulijami.
Podsjeća da su spaljena sela i džamije u područjima koja su proglašena sigurnim zonama UN-a, ubijeno je 100.000 ljudi, hiljade su prošle kroz logore.
Većina od 100.000 mrtvih i dva miliona raseljenih u Bosni bili su slavenski muslimani, a neki preživjeli misle da je saučesništvo zapada bilo baš zbog toga što su oni upravo to – muslimani. No, mnoge žrtve su bili bosanski Hrvati katolici, a isti stav se odnosio i na uništenje Vukovara, dunavskog grada sravnjenog u prah od vlastitog kamena tokom ranijeg hrvatskog rata za nezavisnost 1991. godine.
Mislio sam da je pokolj u Bosni možda bio preblizu, “tako blizu Venecije”, kao što mi se jednom satanistički narugao zahvalni potpredsjednik bosanskih Srba Nikola Koljević s obzirom na nedjelovanje Zapada. Ali to je opovrgnuto; dio negodovanja Ukrajine je da je, kao i Bosna, dio Evrope.
“Možda Ukrajina dobiva pravednu podršku dijelom zato što Putin ima nuklearno oružje, koje nam svima prijeti. S druge strane, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal; gotovo svaki novinar s terena u Bosni i većina vojnih analitičara znali su da su 48 sati pažljivo ciljanih NATO zračnih napada mogli okončati zločin, kao što su to učinili 1995., tri godine kasnije, kada su bosanski Srbi kapitulirali odmah nakon kratke runde napada”, navodi Vulijami.
Iako kaže da bi kolumne trebale završavati odgovorima, a ne pitanjima, on ih nema. Tekst je završio navodom:
“Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što Ukrajina apsolutno jeste? Pitanje me zbunjuje – a odgovor mi je izmicao – još od aprila 1992. Ali, gledajući kako se historija ponavlja, nikad više nego sada”, ističe Vulijami.