Utorak, 30 studenoga, 2021

Život uz minska polja…

Nemojte propustiti

Arhiv
Arhiv

Čišćenje Bosne i Hercegovine od mina trebalo bi da se završi do 2019. godine. No, u to niko više ne vjeruje jer nedostaje novac da se ovaj posao završi. Kako žive građani čija su imanja još uvijek zasijana minama?

“U svoju šumu ne idem, još uvijek je pod minama. Tako je i sa šumama mog amidže, mojih komšija. Table upozorenja su odavno postavljene i čeka se šta će dalje biti. Svake godine kažu da će se rejon očistiti od mina, ali do danas obećanje ne ispunjavaju. Srećom, osim tih desetak dunuma šume imam još zemlje i radi se pomalo,” kaže Vahid Hadžić (52) koji sa porodicom živi u zaseoku Puljkov Do u majevičkom selu Seljublje.

Dvadesetak kuća u ovom zaseoku nalazi se između nekadašnjih vojnih linija. Sve kuće su bile zapaljene i srušene, ali su se stanovnici vratili i obnovili svoje domove. Imanja uglavnom ne koriste zbog velikog rizika od preostalih mina. Od njih, kaže Hadžić, stradaju i ljudi i životinje. On se nada da će lokalne i državne vlasti smognuti snage da se ovaj problem riješi. U BiH je, od poslijeratnih 4 posto, pod minama još uvijek 2,5 posto teritorije. Od 120.000 preostalih mina direktno je ugroženo oko 540.000 građana.

Lovci Nedžad Selimović (1985.) i Mirnes Nišić (1986) 14. januara ove godine u rejonu Stolice na Majevici naletjeli su na minu zaostalu iz rata. Obojica su iz sela Seljublje u općini Kalesija, Kanton Tuzla. Nišić je zadobio povrede ruke, a na Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla, Selimović je podlegao teškim ozljedama.

Od 1996. godine u BiH je od mina nastradalo 1.715 osoba, od toga 600 smrtno. Od 1997. godine, kada je počeo proces deminiranja, do danas je ukupno stradalo 115 deminera, od čega je 46 deminera izgubilo život, 38 zadobilo teže, a 31 deminer lakše ozljede. Od 1996.godine do danas u eksploziji mina je poginulo 273 djece. Ovo su podaci Centra za uklanjanje mina u BiH, odnosno BH MAC (Mine Action Centre). Ova organizacija zadužena je za realiziranje obimnog posla čišćenja minskih polja. Tvrdi se da ima dovoljno opreme i kadrova, ali da nedostaje novca. Međunarodnih donacija je sve manje, a državnim budžetom planirana sredstva nisu dovoljna.

Samo Njemačka do sada je za projekte deminiranja u BiH donirala 50,5 miliona KM. No, niko ustvari ne zna koliko je novca od ostalih donatora stiglo za ove namjene. Mile Božić, nekadašnji pripadnik Vojske RS, već godinama profesionalni deminer, za Deutsche Welle objašnjava zašto je tako.

“Deminiranje smo počeli u saradnji sa SFOR-om (Stabilizacijske snage). I dobro je sve išlo. Kada su oni otišli, napravljen je BH MAC, centralna institucija koja je nastavila ove aktivnosti u BiH. Odmah su organizovali “podmakove”, ragionalne centre. To je puno troška, puno administracije. Međunarodna donatorska sredstva su se prvo obezbjeđivala za njih, pa tek onda za nas ostale, za deminere. Po meni, to je jedan nepravedan proces i ja ne mogu to drugačije da definišem,” kategoričan je Božić.

Dodaje da su sve od sebe dali, ali da demineri nemaju nikakvu podršku. “Mnoge ljude mogu da pohvalim za čestit odnos prema svemu. Međutim, deminer ovdje radi za 50 KM dnevno, bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Nemamo podršku vlasti i ne znamo gdje je toliki novac otišao. Mi demineri smo posljednji u lancu kojima se nešto priznaje, nešto daje. Sve ostalo je čista maska, laž, jedna nepoštena rabota,” kaže Božić, dodavši da njegove kolege demineri rade širom svijeta, u Iraku, Libiji, Afganistanu, kako bi preživjeli.

Zaselak Džemat je pored jezera Sniježnica nedaleko od Priboja na Majevici, općina Lopare. Za vrijeme rata tu su bile linije Vojske RS, o čemu svjedoče rovovi i tranšeje. Zaljubljenici prirode pored jezera su osnovali Eko-kamp Majevica, iako je područje još uvijek pod minama i divljim deponijama. Cvjetko Ristić (83), mještanin Džemata, kaže da je poslije rata bilo mina, ali tvrdi da je to područje vremenom očišćeno.

Ipak, preporučuje da se do jezera ide samo putem. “Oznake za mine ljudi koriste da zaštite svoje šume, tako da nikad ne znate gdje zaista ima mina, a gdje su očišćene,” kaže Ristić i dodaje da vlasnici imanja uglavnom znaju gdje je bezbjedno. Za sebe kaže da više ne radi, te da je njegovo imanje zaraslo u šikaru.

“Niti imam penzije niti mogu raditi. Supruga mi je umrla, a sinovi i kćerka imaju svoje porodice. Dolaze redovno da me obiđu, pripomognu. Zdravlje me služi, prošetam do komšija, uživam u prirodi i tako teku moji dani,” kaže Ristić.

(Deutsche Welle)

Više s weba

loading...

Izdvajamo

Važno za državljane BiH: Od sutra nova pravila za odlazak na rad u Njemačku

Na sajtu njemačke Ambasadde u Sarejevu navode da će se od 01.12.2021. promijeniti način dodjele termina za podnošenje zahtjeva...

Možda vas zanima i ovo